PRVOLIGAŠKI ŽIVOT Spavanje na podu u autobusu i hladni obrok s nogu na parkiralištu

Igranje u elitnom rangu bilo kojeg sporta zvuči izvrsno, no sportska realnost je bitno drugačija. Ako se putuje i nakon toga igra mogućnost ozljede je puno veća, ne samo taj dan, nego i kasnije.

Kuglači Željezničara u subotu su gostovali u Splitu kod Poštara, a rukometašice Zrinskog u Pločama kod Dalmatinke. Oba susreta su prvoligaška, ali uvjeti sportaša nisu u skladu s tim. Kreće se u jutarnjim satima, jede se na parkiralištu, nakon duge vožnje se nastupa i odmah nakon odigranog susreta se vraćaju kući u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim nedjeljnim satima. Odlazak dan prije autobusom i noćenje, što bi trebalo biti normalno i sportski i ljudski, ne dolazi u obzir i zbog cijena noćenja, ali i zbog toga što pojedinci rade pa ni ne bi mogli krenuti na put u petak. Sportašima vjerojatno cijela nedjelja treba da barem malo dođu k sebi i u ponedjeljak opet mogu na posao i na treinge.

Kuglači Željezničara igrali su svoj susret u 15:00 sati u Splitu. I uoči samog puta znali su da ne mogu računati na svog standardnog prvotimca Tomislava Tvaroga zbog obaveza na poslu. Tijekom sezone više puta se događa da sastav ovisi o tome je li netko od kuglača u subotu na poslu ili ne. Krenuli su kombijem u jutarnjim satima, a ručak je bio na parkiralištu. Nakon dugog puta od petsto kilometara slijedio je nastup i poraz od Poštara 7:1. I nakon susreta odmah povratak kući. Za kuglače je bila sreća što je kuglana u Splitu sa šest staza pa utakmica traje dva, a ne tri sata. Povratak je bio oko 1 u noći,a večera isto na parkiralištu naručenim pizama za van.

Rukometašice Zrinskog imale su još dulji put jer su igrale kod Dalmatinke u Pločama. One su igrale u 19:00 sati. Put od Čakovca do Ploča je nekih 600 km. Na put je krenulo devet igračica i dvije vratarke. Kako se putovalo manjim autobusom na put je krenulo manje igračica kako bi imale mjesta za odmoriti tijekom puta i zbog aktualnih epidemioloških mjera. U neizvjesnoj utakmici Čakovčanke su uspjele doći do jako važnih bodova pa je slijedio povratak kući u ranim jutarnjim satima.

Kapetanica Melani Balić detaljnije nam je opisala kako je sve prošlo: ‘Mi smo krenule na put u subotu ujutro u 7:30 sati. Svaka sa sobom nosi deku i manji jastuk pa spavamo preko dva neudobna sjedala, zgrčene, uglavnom se više umorimo od toga nego odmorimo. Neke cure spavaju i na podu autobusa na ležaljkama za plažu. Snalazimo kako znamo. Kod nas nije problem posao zbog kojeg ne možemo otići dan ranije, nego financijska sredstva. Obično kada bismo odlazile do Ploča, Splita, Sinja, stali bismo na odmorištu Zir na ručku u restoranu Macola.

Sada kada su restorani zatvoreni nosila je svaka sebi nešto za ručak. Uglavnom su bile salate s koje se mogu jesti hladne. Ručale smo isto na parkiralištu, stojeći ili sjedeći na podu. Nakon ‘spavanja’ put smo kratile kartanjem, gledanjem serija i filmova na laptopu, neke cure učenjem… Stigle smo u Ploče oko 15:30 sati, uzele smo kavu za van u jednom bistrou i doslovno sat i pol/dva čekale na pločanskoj rivi utakmicu jer nemamo ni kamo otići.

Oko 17:30 sati mogle smo u dvoranu, gdje je slijedila priprema za utakmicu i utakmica. Nakon utakmice smo vani ispred dvorane pojele večeru, brza hrana koju možemo naručiti za van, naravno opet stojeći, ali smo sada barem s terase kafića koji je u sklopu dvorane posudile stol da ne moramo i hranu držati u rukama kad jedemo.

Vraćamo se natrag u autobus i opet dugih 600 km do Čakovca. Srećom pobijedile smo pa je bila vesela atmosfera, pjesma se orila i slavilo se pa je i put do doma bio kraći. Opet tu postoje i problemi. Imamo određeno vrijeme u kojem moramo stići doma zbog vozača koji ima točno vrijeme koje smije voziti, točno vrijeme pauze za stajanje itd., ali mi smo sportašice, možemo se nositi sa svime. Stigle smo doma u 6 sati ujutro, umorne, ali sretne što smo pobijedile.’

Ne tako davno slavili smo naše rukometašice Stelu i Paulu Posavec, a u to vrijeme sportska direktorica Zrinskog Ljubica Vrbančić poslala je dopis u kojemu je uz ostalo spomenula da doslovno moli od vrata do vrata poduzetnika po par stotina kuna kako bi mogli organizirati rad kluba.  

Na upit kako izgledaju njihova putovanja ovako su nam odgovorili iz Odbojkaškog kluba Međimurje Centrometal: ‘Pa naša gostovanja se bitno ne razlikuju. Uvijek kad idemo na gostovanje računamo da stignemo na odredište barem dva sata prije početka utakmice. I to uz dosta stajanja. Ide se autobusom. Kad se stigne momci se malo prošeću. U doba prije korone negdje bi popili kavu i to je bilo to. U dvorani se treba biti sat do utakmice, zagrijavanje je 45 minuta. Uobičajeno je bilo prije pandemije da se ide na večeru nakon utakmice. U svakom gradu se već znalo kamo se ide. A ako bi se igralo dalje kao na primjer u Splitu onda bi se stalo i kod Macole na ručku koji je tamo povoljniji, a u povratku bi se još uzele pizze s dostavom.

Sada kad je pandemija uglavnom se uzmu pizze uz dostavu jer druga opcija niti ne postoji. U autobusu je u povratku obično dobra atmosfera, bude pjesme i zafrkancije i vrijeme tako brže prođe. I dok se dan prije utakmice igrači trebaju pridržavati klupskog kodeksa koji brani izlaske i alkohol, u povratku je ipak to dozvoljeno u manjoj količini. Zanimljivo da je klub prvih godina nastupanja u najvišem rangu u par navrata odlazio na gostovanja dan prije kad je bila procjena da se može do bodova. I ama baš nikad se nije pobjedilo u tom slučaju. Danas se to više ne radi. Treba uzeti u obzir da sad postoje dobre autoceste i da su gostovanja ipak kraća, nego su nekad bila.’

Kad pitate rukometašice, kuglače i odbojkaše kako se nose s ovakvim putovanjima skromni odgovori su mi smo sportaši, naviknuli smo i nama je to normalno. Govorimo o međimurskim klubovima u elitnom rangu i slobodno možemo zaključiti da je malo toga od ranije navedenog u skladu s rangom u kojemu nastupaju. Rukometašicama, kuglačima i odbojkašima kapa do poda na izvrsnom predstavljanju međimurskog sporta, unatoč ne baš primjerenim uvjetima prvoligaškim klubovima.