- Dok si vatrogasac nikada ne znaš što te čeka i moraš biti spreman na sve, bio je komentar njezinog odlaska na područje ruševina, patnji, boli i suza
Uz Ivanu Mesarić i Tifani Ban iz DVD-a
Čakovec-Buzovec-Putjane, ovih je dana na sanaciji šteta nastale
od potresa na Banovini bila i 30- godišnja Josipa
Bratković iz DVD-a Mihovljan.
Tri vatrogaskinje među nešto od stotinjak Međimuraca koji su tamo
bili unatrag petnaestak dana.
Vrlo rado je pristala na razgovor vezan za ovu misiju za koju
nije mislila da će joj se dogoditi u njezinoj 22-godišnjoj
vatrogasnoj karijeri.
– Dok si vatrogasac nikada ne znaš što te čeka i moraš biti
spreman na sve, bio je komentar njezinog odlaska na područje
ruševina, patnji, boli i suza. Sa svime time se je susretala i
ponosna je što je bila sitna karika u lancu pomaganja potrebitima
u tim nevoljama.
Tko je Josipa?
– Rođena sam 1991. u Čakovcu gdje sam završila osnovno i
srednjoškolsko obrazovanje, smjer-hotelijersko-turistički
tehničar te upisala fakultet smjera menadžment u turizmu i
sportu. Radila sam na raznim radnim mjestima, turistička
animacija, javni radovi, teretana, dječja igraonica, rasadnik
ukrasnog bilja, smoothie bar… Tako dugo dok se nisam našla
u jednoj građevinskoj firmi na poslu tajnice i djelatnice
zadužene za obavljanje poslova zaštite od požara i unapređenje
stanja zaštite od požara – ispričala nam je o svojem životnom i
poslovnom odrastanju.
Neizostavno, kako si ušla u vatrogastvo?
– Vatrogastvo sam otkrila još kao dijete, prije svoje 8. godine,
a s 1. siječnjom 1999. sam postala član DVD-a Mihovljan, kaže i
dodaje kako posebne zasluge zato pripisuje gospodinu
Josipu Jezerniku koji je uvijek radio i radi na
motivaciji najmlađih kako bi se posvetili vatrogastvu,
kako bi proširili svoja znanja i na kraju krajeva da
vjeruju u sebe i budu bolji ljudi.
Kronološki nam je poredala svoj vatrogasni uspon za stjecanja
zvanja u ovoj plemenitoj organizaciji:
2010. – vatrogasac, 2011.- vatrogasac I. klase, 2012. –
vatrogasni dočasnik, 2014. – vatrogasni dočasnik I. klase, 2016.
– vatrogasni časnik, 2019. – vatrogasni časnik I. klase. Te iste
godine specijalizirala je rad s aparatima za zaštitu dišnih
organa, a položila je i stručni ispit djelatnice
zadužene za obavljanje poslova zaštite od požara i unapređenje
stanja zaštite od požara.
Pitajući je o njezinom stavu, odnosno položaju žena u
vatrogastvu, Josipa je rekla:
– Mislim da je polako sazrelo vrijeme da se ovdje prestanemo
dijeliti na muškarce i žene, možemo i mi pomoći kao i muškarci.
Bolje bi bilo da se dijelimo na one kojima je potrebna pomoć i
oni koji ju mogu pružati, njezin je stav koji nam je otvorio
vrata da doista o tome počnemo razmišljati.
Josipa i kolegice s muškim kolegama na
Banovini
– Kad smo dobili poziv da se javimo tko može i želi ići na
područje pogođeno potresom, nisam dugo razmišljala, ljudima je
trebala pomoć, a mi smo ti koji im možemo i moramo pomoć pružati.
Nije tu bilo puno razmišljanja, odmah sam se odazvala, rekla je
kratko i odrješito. U osvrtu na radne dane koje je tamo provela,
Josipa je rekla:
– Bili smo podijeljeni u timove, naš tim je bio zadužen za
opremanje kontejnera krevetima i svime što je potrebno, pomoć kod
iseljavanja iz kuća koje su najugroženije i naknadno zatvaranje
tih kuća kad su ljudi bili zbrinuti. Zadatci nisu
zahtijevali toliko fizičkog, koliko psihičkog napora,
morali smo ljudima, koji i ovako imaju malo i skromno,
pomagati iseliti iz njihovih domova i zatvoriti ih da ne mogu
više ući. Velikom većinom je riječ o starijim i bolesnim
ljudima koji i sami nisu znali što i kako bi bilo najbolje.
– Tim ljudima treba toplina i nježan pristup, da znaju da im
želimo samo dobro, premda to značilo da im nije dozvoljeno
više pristupiti njihovim domovima. Istovremeno je prisutan
osjećaj tuge i olakšanja, gledati kako iseljavaju i to malo što
posjeduju, ali opet sa znanjem da budu sad na sigurnom, toplom i
čistom i da budu i druge udruge i dobri ljudi brinuli za njih,
kaže tužno i dodaje kako tu dolazi do miješanja emocija jer bi u
nekim situacijama i kamene ruševini proplakale.
– Osjećaji su pomiješani sad po povratku, drago mi je da sam
pomogla, ali uvijek je prisutan taj osjećaj da sam mogla i
više. Tuga nekako prati svaku pomisao na ljude koji se i dalje
bore sa situacijom, dodaje tužno, a na upit, bi li ponovno
išla u to grotlo užasa, bila je odlučna:
– Ako bude potrebe, išla bih ponovo premda do samog pokreta nisam
znala da idu i druge cure, bilo mi je rečeno da sam sama s
dečkima. Znala sam samo tko ide iz mojeg DVD-a, rekla je.
Bila je to jedna posebna misija koja izvlači
poruku?
– Drage žene, nismo mi tako slabe ili male da ne bi na bilo koji
način mogle biti rame uz rame s muškim kolegama i naš
rad se jednako cijeni i poštuje, njezina je poruka.
Osjećaj po povratku?
Ne osjećam se posebno jačom samo zato što sam vatrogasac,
humanost bi morala biti svima nama na prvom mjestu. Drago mi je
kad mogu pomoć i ako ću moći, uvijek ću to činiti. Moramo brinuti
jedni za druge, ako nećemo sami, neće nitko drugi, pa bio
vatrogasac ili ne.