Mladi čakovečki specijalizant otorinolaringologije Danko Blažeka trenutno radi na covid odjelu. I ovaj Badnjak i Božić proveo je na radnom mjestu, odvojen od supruge Tonke, a opisao nam je i kako je raditi u zaštitnoj opremi
Mladi čakovečki liječnik Danko Blažeka već je navikao da, zbog prirode svog posla, blagdane često provodi odvojen od obitelji. Ovaj 32-godišnji specijalizant otorinolaringologije tako je i ovaj Badnjak i Božić proveo na radnom mjestu, ali ovog puta na Covid odjelu čakovečke bolnice gdje je angažiran posljednjih mjesec i pol dana. Uoči blagdana popričali smo o njegovom profesionalnom putu te iskustvima u radu s Covid pacijentima, dok nam je njegova supruga Tonka Breglec Blažeka rekla ponešto o tome kako se nosi s njegovim poslovnim obvezama i kako prihvaća rizike i izazove koje medicinska struka donosi, posebice u posljednje vrijeme.
Prema Dankovim riječima medicina ga je privlačila od malih nogu.
– Praktički otkako znam za sebe zanimala me medicina, takoreći od vrtića i vrlo rano sam shvatio da želim postati liječnik. Tako da se to provlačilo kroz ostatak mog obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi gdje sam uvijek bio usmjeren ponajviše prema prirodnim predmetima poput kemije, biologije i drugih. U vrijeme kad sam završavao srednju školu mogao si birati između upisa na fakultet i odlaska u vojsku, a dotada sam već čvrsto odlučio da ću pokušati na medicini i otići u vojsku ako ne uspijem, pa pokušati ponovno kada se vratim. Međutim, nisam imao problema i Medicinski fakultet u Zagrebu upisao sam otprve, što je i bila moja jedina želja. Znam da studiranje medicine zvuči zahtjevno, ali meni je tih šest godina na fakultetu brzo prošlo, iako je bilo naporno. Kad si okružen ljudima koji slično razmišljaju i provode za knjigom toliko vremena kao i ti, onda te pretjerano ne vuku tulumi i drugi izazovi studentskog života, opisuje svoj put koji, kako nam kaže, ne bi mijenjao.
- Da ponovno biram opet bih odabrao medicinu. Možda se stvarnost malo razlikuje od predodžbi koje imaš kao klinac, ali volim svoj poziv, volim to raditi i zadovoljan sam svojim poslom. Bez obzira na to koliko je nekad težak i naporan ponovno bih ga odabrao, govori Danko.
Za vrijeme fakulteta upoznao je današnju suprugu. Kao i dobar dio mladih prvi su kontakt ostvarili putem društvenih mreža.
Upoznali smo se preko Facebooka prije 12 godina. Ja sam bila pri
kraju srednje škole, a on već na fakultetu. Tako smo se našli i
odonda smo nerazdvojni, uz smiješak koji ju vraća u te dane
početke veze nam opisuje Tonka.
– Dosada smo se već oboje navikli na sve to, iako sam se ja više trebala navikavati, ali prihvatila sam takav način života. Moraš se jednim dijelom odreći zajedništva, mogućnosti zajedničkog provođenja vremena u mjeri koliko bi želio. Djelomično i sigurnosti koju imaš kada je partner uz tebe, jer Danko puno radi i dežura često i u noćnim smjenama. Ponekad nije ugodno i svejedno biti sam u to doba, ali kao supruga liječnika to sam prihvatila i s tim se nosim što bolje mogu, hrabro se sa svim izazovima suočava Tonka.
Baš kao što je medicinu planirao odmalena, tako je i za vrijeme studija sazrela Dankova želja za povratkom u rodni kraj.
– Oduvijek sam se želio vratiti u Čakovec poslije završetka studija, pa sam se odmah po povratku javio na natječaj u našoj bolnici, započeo jednogodišnje stažiranje i već se 2013. godine zaposlio ovdje. Tijekom stažiranja prošao sam sve odjele i najviše mi se svidjela otorinolaringologija, posebno njezin operativni dio koji se bavi glavom i vratom. Jako je zahtjevan, jer je anatomija vrata najsloženiji dio anatomije tijela, ali moja je osobina da čim je nešto teže tim me više privuče.
Iako u to doba čak dvije godine nisu bili raspisani natječaji, pa sam u tom razdoblju radio kao liječnik bez specijalizacije, strpljivo sam čekao da se otvori mjesto i krajem 2015.godine ministarstvo je konačno odobrilo novu specijalizaciju. Dotad sam se, vjerujem, već dokazao svojim radom, pa sam bio prihvaćen i počeo raditi kao specijalizant. Prema programu specijalizacije prve dvije godine sam radio u Čakovcu, a preostale tri sam proveo na zagrebačkom Rebru. Nedavno sam i to završio, vratio se doma i sada pripremam specijalistički ispit.
U razgovoru s boljom polovicom doznajemo koliko takav raspored utječe na planove o zasnivanju obitelji.
– Oženili smo se u travnju 2017.godine, a već u listopadu iste godine on je otišao na specijalizaciju u Zagreb. U te tri godine praktički smo bili zajedno samo vikendima, a i to kada nije bio dežuran. Nedavno se vratio i sada sve slobodno vrijeme trošimo na uređenje našeg doma. U veljači ga čeka i specijalistički ispit, a nadam se da će se, s vremenom, slegnuti stvari i oko korone, pa ćemo, napokon, moći ozbiljnije razmišljati i o obitelji, iznosi planove Tonka.
Zanimalo nas je kako je došlo do Dankovog angažmana na Covid odjelu.
– Trenutno sam na tom odjelu oko mjesec i pol dana. U početku su ovdje bili angažirani liječnici kojima je to bliže po struci: internisti, anesteziolozi, infektolozi. Bilo ih je dovoljno i uglavnom su liječnici tih struka radili ovdje. Kada se broj oboljelih počeo povećavati, kada su i kolege počele ispadati iz stroja radi bolesti, pozvani su i liječnici drugih struka. Tako i ja kao otorinolaringolog, ali i oftalmolozi, kirurzi, neurolozi, dermatolozi i drugi. Ukratko, svi koji se bavimo različitim aspektima medicine, koji smo mogli doći i biti na raspolaganju, objašnjava nam.
Jednom otorinolaringologu zasigurno je trebalo neko vrijeme prilagodbe na rad u novim uvjetima.
– Činjenica je da ovdje dolazimo iz različitih branši, odnosno
različitih specijalizacija, pa je, s obzirom na specifičnosti
ovog odjela, bilo potrebno obnoviti neka znanja potrebna za rad s
pacijentima oboljelima od Covida-19. Pandemija, međutim, nije
utjecala na naša znanja i vještine, pa smo, kroz edukaciju
i razgovore s drugim kolegama, čije su grane medicine više
povezane s infektivnim bolestima, brzo obnovili opća znanja koja
smo na fakultetu stekli vezano uz taj segment medicine i kada smo
bili educirani za rad s takvim pacijentima. Zato sam uvjeren da
smo svi mi, koji radimo s pacijentima oboljelima od Covida-19,
osposobljeni u dovoljnoj mjeri i da svoj trenutni posao radimo
dobro. Osim toga uvijek su tu i kolege sa specifičnim
specijalističkim znanjima koje možemo konzultirati ili pitati sve
što je potrebno, ističe Danko.
Danko u društvu kolega s odjela
Opisao nam je i kako izgleda radni dan na Covid odjelu.
– Radimo u smjenama od 12 sati. Dnevne u pravilu započinju u 7 sati, a noćne od 19 sati. Po dolasku posao počinje predajom službe, odnosno razgovorima s liječnicima koji su radili u smjeni prije nas. Oni prezentiraju aktualno stanje pacijenata s odjela, obavještavaju nas o novoprimljenima i njihovom stanju, potrebnim terapijama, eventualnim promjenama kod onih koji su već ranije hospitalizirani, poboljšanju ili pogoršanju njihovih medicinskih parametara, skrenu nam pozornost na ono na što treba pripaziti i sl. Nakon toga započinju vizite te, u kombinaciji s drugim medicinskim osobljem, obiđemo pacijente kako bi se i osobno uvjerili u njihovo trenutno stanje, a porazgovaramo sa sestrama i tehničarima koje su uz pacijente čitavo vrijeme.
Pogledaju se rezultati obrada, naročito radioloških koje su nužne da bi utvrdili je li se kod pojedinog pacijenta razvila upala pluća što je jedan od najčešćih razloga hospitalizacije. Sukladno stupnju razvijenosti upale pluća odabire se i stupanj potpore, od onih koji samostalno dišu ili trebaju blažu potporu kisikom do onih koji trebaju respirator. Naravno, tijekom smjene propisuju se i prilagođavaju terapije pacijentima, a u suradnji s kolegama s hitne medicine primamo, razgovaramo i obrađujemo nove pacijente te određujemo treba li im hospitalizaciju i na kojem odjelu, opisuje Danko.
Brižno pogledavajući suprugu pojašnjava nam zašto nije osjećao strah da će i sam oboljeti radeći na ovom odjelu.
– Koliko god to, možda, čudno zvučalo nisam osjetio neki poseban strah, jer su ovdje, uistinu, zaštitne mjere na visokoj razini. Na samom Covid odjelu je, barem prema dosadašnjim pokazateljima, postotak inficiranog ili oboljelog medicinskog osoblja zapravo vrlo malen. Malo se liječnika, sestara i tehničara zarazilo baš na Covid odjelu. Zato se nisam se osjećao zabrinuto ni ugroženo. Svi smo prošli edukaciju kako moramo odjenuti i koristiti zaštitnu opremu te, što je još važnije, kako je pravilno skidati, uz sve ostale nužne zaštitne mjere, smireno govori.
Očekivano, Tonkina prva reakcija na vijest o Dankovom angažmanu na Covid odjelu, nije bila tako mirna.
– Kaaaaaj? Daj naj me!, rekla je ovaj puta uz smijeh, ali lako smo mogli zamisliti koliko je to opasno zvučalo dok su joj munje sijevale iz očiju. Ipak, oluja se brzo smirila.
– On je pretpostavljao da će do toga doći, jer smo vidjeli kako se situacija razvija. Tako da nam je to, na neki način, bilo očekivano, ali kad se dogodilo naravno da me bilo strah. Zapravo, još uvijek me strah, ali on me uvjerio da je pod tim zaštitnim odijelom sigurniji na Covid odjelu, nego što bi, možda, bio na svom redovnom poslu samo s maskicom za nos i usta, primajući pacijente kod kojih nikad ne možeš biti posve siguran u kakvom su stanju, ističe Tonka.
Danko nam je opisao i kako je raditi u zaštitnoj opremi.
– Naporno je. Napornije nego inače. To je oprema u kojoj se jako
znojite, gubite dosta tekućine, a kad jednom uđete u to odijelo
ne možete ni piti ni jesti. Teže se kretati, jer se radi o
nekoliko slojeva opreme. Zbog rukavica osjećaj nije isti kad
nešto dodirujete ili želite opipati pacijenta, skafander otežava
baratanje stetoskopom ili slušalicama, često se desi da se vizir
ili naočale zamagle. Sve je mnogo drugačije nego inače, ali s
vremenom se navikneš i naučiš kako u svim tim okolnostima dobro
napraviti posao.
– Smrtni su ishodi i teške kliničke slike ovdje mnogo češći nego je to bio slučaj u mojoj struci. Neki ljudi su u takvom stanju da ne mogu pričati, da ne mogu reagirati na ništa drugo osim na nekakav jači dodir ili podražaj rukom. Nikad vam to ne postane normalno i uvijek je to teško vidjeti, a posebno se teško oprostiti od bilo kojeg pacijenta. S vremenom ne postane lakše, niti se naviknete, jednostavno ste prisiljeni razmišljati kako pomoći svima drugima, emotivno govori mladi liječnik.
Mladi supružnici su, zasada, izbjegli virus i nadamo se da će mu i ubuduće uspješno odolijevati. Ipak, s bolešću su se već sreli u obitelji, potvrđuje nam Tonka.
– Tata je imao blaži oblik bolesti, kao i njegova partnerica. Mi, uglavnom, činimo što i većina ostalih. Pridržavamo se mjera, peremo ruke, nosimo maske, pazimo se. Po povratku s posla Danko doma još jednom prolazi kompletnu dezinfekciju. Kad njega nema, ponekad odem vidjeti mamu i sestru u Mursko Središće. Svjesni smo rizika, ne samo zbog njegovog posla. Ja sam učiteljica, baš kao i mama, preko djece smo u doticaju s puno širim krugom ljudi. Napetost uvijek postoji, ali kad bi tako gledali rizik je i prijeći preko ceste.
Danko nema nikakvih dilema oko cijepljenja.
– Ja ću se cijepiti čim to bude moguće. Kroz sve ono što mi je dostupno u medicinskoj literaturi i člancima te iz razgovora s kolegama koji više prate razvoj cjepiva uvjerio sam se da je sigurno, unatoč tome što se počelo razvijati prije godinu dana što jest nekakav kraći rok. Današnja je tehnologija, međutim, drugačija i naprednija od one koja se koristila pri razvoju nekih prethodnih cjepiva. Mislim da bi se svi kojima će cijepljenje biti dostupno trebali cijepiti i vjerujem da je to jedini način na koji ćemo prebroditi ovu situaciju. Slično razmišljaju i drugi moji kolege ovdje, odlučan je u svom stavu.
Takvo razmišljenje dijeli i Tonka.
-Cijepit ću se, iako sam i ja imala puno pitanja, posebno oko
vremena potrebnog za razvoj cjepiva. Danko mi je sve objasnio.
Vjeruje njemu i kolegama s kojima svaki dan surađuje i konzultira
se, s povjerenjem kaže Tonka.
– Ovo je izvanredna situacija. Veći broj liječnika je trenutno izvan svoje struke kako bi pružili svu potrebnu pomoć Covid pacijentima. Ovaj čas ne razmišljam toliko o otorinolaringologiji, ali moram u svemu pronaći i vremena za učenje, jer ubrzo imam specijalistički ispit. Iskustva koja smo ovdje stekli su nas zbližila, postali smo bolji prijatelji, jači kolektiv. Nitko ne razmišlja o sebi i svojoj specijalizaciji, nego se u ovoj kriznoj situaciji bavimo pacijentima koji nas najviše trebaju. Nadam se da će se cijela situacija početi smirivati, posebice s dolaskom cjepiva. Uvjeren sam da će se, nakon procijepljenosti potrebnog dijela populacije, brojke novopozitivnih rapidno smanjivati, pa ćemo se tada vratiti onim granama medicine koje smo odabrali i koje volimo, ali do tog trenutka biti ćemo potpuno posvećeni ovom poslu, poručuje Danko.
Božićne želje bile su im slične.
– Želim što više vremena, kada nisam na poslu, provesti s obitelji u pravom blagdanskom raspoloženju. Malo se proveseliti, popričati, bar nakratko zaboraviti na sve što se događa kad smo na poslu i svugdje oko nas te da sve vezano uz koronu prođe čim prije, nada se Danko.
– Želim da sve ovo što prije konačno završi, da počnemo živjeti kao ranije i da se nešto slično više ne ponovi. Jedva čekam i da Danko položi specijalistički ispit, pa da se možemo posvetiti stvarima koje oboje volimo, a jednostavno smo bili prisiljeni na neko ih vrijeme staviti u drugi plan, iznosi svoja očekivanja Tonka.
Vrijeme uz ovaj ugodan mladi par brzo je prošlo i unatoč težine nekih od tema o kojima smo razgovarali njihov vas optimizam lako zarazi. Zato se i mi nadamo da će im se Božićne želje ostvariti kako na dobrobit ove mlade obitelji, tako i sviju nas.