(U nekim kulturama ljudi vjeruju u postojanje Zombija. To su stvorenja bez vlastite svijesti, pod tuđom su mentalnom kontrolom, nešto kao ljudske lešine vraćene u život putem magije!) - Wikipedija
Kao mali pronicljiv narod, Hrvati su naprosto cijepljeni
politikom. Politika im dođe, više, kao hobi. Onako, u slobodno
vrijeme. Eno, nekima u saborskim klupama politikantstvo je još i
milije i unosnije od politike.
Jer, kad se od bavljenja politikom, još više politikantstvom, ne
bi dobro, čak, i lagodno, živjelo zasigurno ne
bismo imali stotinu i ohohohooo preko toga… što udruga, što
partija, političkih stranaka, političkih pokreta i zajednica.
Jasno, svi su oni zasnovani na hrvatskim demokratskim
uzusima.
Svaka od udruga, partija, stranaka, pokreta, ili zajednica,
podrazumijeva se, ima svog/ju predsjednika/cu.
Nije neskromno zamisliti, da svi oni/one sanjaju kako jednom
postati, ma i, kotačić neke buduće vlasti. Snivaju se
snovi o vlasti, snuju planovi, mudruje se kako prosvijetliti
narod da ih na nekim budućim izborima prepozna, da dobiju
povjerenje birača, da osvoje vlast, da se i njegova/njena čuje i
sluša.
Barem je sanjati slobodno. U totalitarnom društvu sanjalo se još
i više negoli se snatri u današnjoj demokraciji.
Zapravo, svi se oni nadaju napaćenom općinstvu ponuditi svoje
politike, svoje taktike, strategije, svoju inovativnost vladanja
državom i društvom.
Hrvatima je politika već rođenjem zadana aktivnost. Moć
politike, privilegije i miris novca, koje uz to idu,
višestruko je snažniji negoli je to ona floskula – strah
od “Zombija”.
Naime, pred godinu i pol, ili nešto više, zbog usvojene i
ratificirane Istanbulske konvencije, navodnim Zombijima su
plašili narod, iako konvencija, između ostaloga govori i o
zaštiti žena od nasilja, pa i od obiteljskog nasilja.
Što reći na žestoke kritike pojedinih katoličkih muževa zbog
ratificiranja Istanbulske (…)? Što reći, i kako im
objasniti njenu suštinu, kad i dan-danas u Lijepoj našoj
svjedočimo svakodnevnim premlaćivanjima žena, nerijetko
i ubojstvima od strane njihovih partnera.
Osim Istanbulske(…), Plenkoviću spočitavaju i osvajanje
vlasti s malim postotkom glasova birača izašlih na birališta
minulih parlamentarnih izbora.
Eto, oni Plenkoviću predbacuju! Majke ti, a s kakvim postotkom
biračkih glasova su se zavidni oporbenjaci domogli saborskih
klupa?
Kad je u pitanju zaraza virusom SARS-CoV2 i bolest Covid-19 u
crkve se slobodno može ići. U kafiće, nema majci – ne može.
Navodno, u crkve idu ljudi koji se već od ranije poznaju i, kao,
zbog toga je manja mogućnost zaraze, dok u kafiće, obrazloženje
je, zalazi svatko, pa i putnik namjernik. Nema što. Zaista, mudra
i logična odluka – na razini vrtićke dobi. Kao da na zdencu
rešetom grabite vodu.
Strahuju li hrvatski katolici (ne svi) od pojave Zombija u
Hrvatskoj, a samo zbog, u Saboru usvojene i ratificirane,
Istanbulske konvencije, ili je floskula o Zombijima tek koprena
pred možebitnom mračnom sutrašnjicom?
Protivnici već spomenute Istanbulske konvencije su
graktali; usvoji li se (…)konvencija – zemljom
Hrvatskom će bauljati Zombiji.
Nasreću, nedavno je za saborsku govornicu stao premijer Plenković
i dotične priupitao: “jeste li vi možda veći katolici od
ostatka katoličkih vjernika?”, pojasnivši
pritom: “otkako je konvencija usvojena nasilje nad ženama u
postotku se smanjilo negoli je bilo prije njenog usvajanja”,
zaključivši riječima: “I gle čuda, nema Zombija.”
“Nema, nema Zombija!!!”