Hrvatska se spominje i među državama u kojima je najteže proći vozački ispit. Kakva su vaša iskustva?
Sto ljudi, sto ćudi, kaže narod. Prateći tu misao, sto zemalja,
sto različitih iskustava iz autoškola. Preciznije, 190 zemalja,
koliko ih je svojim istraživanjem obuhvatio Zuto, britanska
tvrtka koja nudi različite opcije financiranja automobila.
Hrvatska se u njihovu istraživanju spominje u više izdvojenih
poglavlja, a najzvučnije je prvo mjesto na rang-listi zemalja u
kojima za stjecanje vozačke dozvole valja dati najviše novca.
Prema tom istraživanju u Hrvatskoj predavanja i satovi vožnje u
autoškoli, vozački ispit i sva popratna davanja stoje gotovo 1000
eura. O točnom bi se iznosu dalo raspravljati, jer nakon
liberalizacije tržišta cijene su malo pale pa se autoškole danas
većinom reklamiraju s cijenom tečaja oko 5500 kuna (za B
kategoriju), no ostaje činjenica da na taj iznos valja dodati
cijenu ispita, tečaja prve pomoći, dodatnih sati, raznih
pristojbi pa u konačnici kandidat opet mora izdvojiti 7000-7500
kuna. Drugoplasirana je na Zuto popisu najskupljih Malezija, gdje
obuka za vozače stoji 561 euro. Cijena autoškole u Maleziji
podrazumijeva sedam do deset tjedana predavanja, tri pokušaja
prolaska teoretskog dijela testa i neograničen broj pokušaja
prolaska praktičnog dijela testa.
U Hrvatskoj svaki pad na ispitu znači dodatno plaćanje i satova
vožnje i nove prilike za polaganje ispita. Na trećem je mjestu
rang-liste zemalja s najskupljom obukom za vozače Andora, s
cijenom od 440 eura. Slijede Njemačka i Norveška, u kojima za
vozačku obuku (prema Zuto istraživanju) valja izdvojiti 415 eura.
Kad gledamo te cijene, ljutiti smo na one istaknute na
web-stranicama hrvatskih autoškola. No tako niske cijene u
pojedinim (europskim) zemljama bude sumnju pa smo nastojali
provjeriti bar neke dijelove britanskog istraživanja. Nemoguće
je, naravno, na daljinu pročešljati sustave edukacije vozača u
svih 190 promatranih zemalja pa smo se dok smo provjeravali
usmjerili na cijene. Naša je provjera pokazala da obuka za vozače
u Hrvatskoj nije baš najskuplja – nepravedno smo gurnuti na vrh
stupa srama – ali jest među najskupljima.
Odnosno, u rangu smo s nekim drugim europskim državama u kojima
je standard građana ipak osjetno bolji od hrvatskoga. Konkretno,
u Njemačkoj obuka za vozača B kategorije, zajedno s ispitom,
stoji 1000-1200 eura. U Irskoj jako varira od škole do škole te
stoji od 290 do 568 eura, na što treba dodati i cijenu vožnje te
cijenu najma auta u kojem će kandidat polagati ispit (ovisi o
broju sati i je li simulacija testa uključena u cijenu – od 80 do
248 eura). U Finskoj su cijene do prije nekoliko godina dosezale
astronomskih 3000 eura (kad se uračunaju sve pristojbe, ispiti,
najam auta za polaganje ispita…), no ulaskom nove mogućnosti na
tržište cijene su se spustile na oko 1200 eura (bez najma auta),
navodi finski Yle.
Promjena zakona iz 2015. omogućila je, naime, da kandidata za
vozača obučava i član obitelji koji je položio osnovni tečaj, a
takav, “obiteljski” instruktor može podučavati još nekoliko osoba
izvan svog obiteljskog kruga. Povezivanje kandidata za vozače s
“obiteljskim” instruktorima, objavilo je tada finsko automobilsko
udruženje, može znatno sniziti cijenu obuke novih vozača. Zakonom
propisani minimum je 18 pedesetominutnih lekcija, a u Finskoj je
obvezna i lekcija vožnje na skliskoj podlozi, koja se odrađuje na
posebnom poligonu.
Naravno, autoškole su oštro kritizirale širenje mogućnosti da
buduće vozače podučavaju (i) “obiteljski” instruktori, navodeći
da je to korak prema izbjegavanju plaćanja poreza. Finsko
automobilsko udruženje ipak je zagovaralo takvu liberalizaciju, a
pozivalo je i na prebacivanje teorijskog dijela obuke na web, po
uzoru na Švedsku. To se u međuvremenu i dogodilo pa danas
nalazimo ponudu autoškole iz Helsinkija koja nakon prijave
kandidata na njegovu e-mail adresu šalje sve potrebne materijale.
Najpovoljniji paket za B kategoriju stoji 899 eura, a obuhvaća
materijal za učenje, osam online lekcija (teorija), sedam lekcija
vožnje, sedam lekcija vožnje u simulatoru (u prostorima
autoškole), upotrebu automobila autoškole na ispitu i tečaj
upravljanja rizikom. Stepenicu iznad je paket od 1199 eura koji
se od najpovoljnijeg razlikuje po tome što ima samo dva sata
vožnje u simulatoru, a 12 pravih lekcija vožnje. U vrhu ponude je
XXL paket za 2499 eura koji, uz prije navedeno, obuhvaća 21
lekciju vožnje i devet lekcija vožnje u simulatoru. Na navedene
cijene, bez obzira na odabrani paket, valja dodati 20 eura za
aplikaciju za vozačku dozvolu, 35 eura za pismeni test i 90 eura
za test vožnje. Kad se sve zbroji, cijena najjeftinijeg paketa
iznosi 1044 eura.
U Španjolskoj put do vozačke dozvole u prosjeku stoji 930 eura,
traje tri mjeseca (polože li se svi ispiti iz prvog pokušaja).
Kažemo u prosjeku jer i tu se cijene razlikuju od pokrajine do
pokrajine, a ukupan iznos ovisi i o tome koliko tko puta padne na
pismenom i/ili praktičnom dijelu ispita. Nakon što se izbori sa
svim birokratskim, teoretskim i praktičnim preprekama, prvih
godinu dana “friški” vozač treba voziti sa zelenom L oznakom
zataknutom za stražnje staklo, tako da drugi vozači znaju da je
vozač početnik. To smatramo dobrim detaljem jer tako drugi vozači
znaju da je ispred njih vozač prema kojem bi trebali pokazati
više razumijevanja.
U Francuskoj je cijena paketa od 30 sati, koji uključuje i ispit,
1169 eura. No cijene su i ondje šarolike i kandidatima za vozače
ponuđeni su brojni paketi: 20 sati (600-700 eura), 30 sati, s
polaganjem ispita ili bez njega (polaznik ispit može polagati
negdje drugdje…). Također, cijene variraju i ovisno o tipu
vozila na kojem se kandidat obučava. Jeftinije je ako u
Francuskoj želite naučiti voziti automobil s ručnim mjenjačem, u
odnosu na onaj s automatikom. Upravo u toj šarolikosti ponuda,
kao i u izostanku web-cjenika, u ponudama istaknutima na lokalnim
jezicima te različito postavljenim sustavima obuke za vozače po
zemljama, vidimo uzroke pogrešno navedenih cijena u britanskom
istraživanju. No iako sad znamo da troškove puta do vozačke
dozvole – onako kako ih vide autori britanskog istraživanja –
valja uzeti s rezervom, kad vidimo da uz Saudijsku Arabiju piše
100 eura, uz Mađarsku 93 eura, uz Japan 12 eura, Maroko 11 eura,
Jordan 6 eura, Indiju 1 euro, ne možemo se ne zapitati – zar ne
može i kod nas jeftinije. Jasno je da novac ne vrijedi jednako u
svim zemljama svijeta i da se za jedan euro u Indiji, primjerice,
može kupiti više nego u Hrvatskoj. No postavimo li logiku tako da
u zemljama s većim primanjima građana, s većim ukupnim
standardom, i pojedine usluge koštaju više, kako objasniti da
prebogata Švicarska ili neke druge dobrostojeće države proces
dolaska do dokumenta koji znači samostalnost cijene manje nego
Hrvatska, u kojoj veći dio stanovništva iz mjeseca u mjesec sve
sumornije prebire po novčaniku?
Možda je opći stav da Hrvatima ne treba vozačka dozvola, da je
taj komadić plastike luksuz, da se kretati možemo i pješice ili
javnim prijevozom. Možemo, ali većina poslodavaca danas
podrazumijeva da poželjan zaposlenik ima vozačku dozvolu. Dakle,
osoba koja si ne može priuštiti autoškolu teže će naći dobar
posao pa će teže i svojoj obitelji osigurati bolji standard. Krug
siromaštva dodatno se steže. Bez uspoređivanja s drugim zemljama,
zatvoreni samo u svoje okvire, možemo naći neku logiku u
hrvatskim cijenama tečajeva za osposobljavanje za vozača.
Državnih nameta ima puno, zahtjevi postavljeni prema autoškolama
od njih traže dosta ulaganja. Moraju imati djelatnike,
predavaonice, poligone, automobile. Ali, i u drugim državama
polaznici uče prometne propise, s instruktorima voze određen broj
sati u realnom prometu i polažu ispite. Očito su neke druge
države našle način da obuče vozače za sigurno upravljanje
motornim vozilom, bez da vozačku dozvolu pretvore u luksuz. Ako
mi već ne znamo sami poštenije posložiti stvari, zašto recept ne
prepišemo od drugih (europskih) zemalja?
Pitali smo Hrvatsku gospodarsku komoru, točnije njihovo Udruženje
autoškola i Sektor za promet, da komentiraju rezultate britanskog
istraživanja. Tražili smo pojašnjenje tko u Hrvatskoj određuje
cijenu autoškola te pitali ima li u Hrvatskoj prostora za niže
cijene obuke za vozače.
– U Hrvatskoj cijenu osposobljavanja kandidata za vozače koje
provode autoškole određuje svaka autoškola samostalno. Djelatnost
vozačkih škola pripada po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti u
djelatnosti obrazovanja, ali nije oslobođena poreza na dodanu
vrijednost kao što su to druge obrazovne ustanove. Na usluge
vozačkih škola primjenjuje se opća stopa PDV-a od 25% što zauzima
velik udio u navedenoj cijeni. Kad bi ove usluge bile oslobođene
PDV-a ili kada bi ta stopa bila manja, za što se Udruženje
autoškola HGK već dulje zalaže, moglo bi biti nešto prostora za
određeno sniženje. Moguće je da je eventualna znatnija razlika u
cijeni pojedinih autoškola u RH povezana s time što neke
autoškole nisu u sustavu PDV-a (temeljem čl. 90. Zakona o PDV-u),
što im vjerojatno daje prostor za nešto nižu cijenu – odgovaraju
iz Sektora za graditeljstvo i promet HGK.
Objašnjavaju da se cjelokupan trošak vezan za dobivanje vozačke
dozvole sastoji od više elemenata. To nisu samo troškovi
osposobljavanja koje provode autoškole (nastavni predmeti
Prometni propisi i sigurnosna pravila i Upravljanje vozilom).
Osim troška autoškole, kandidati imaju troškove zdravstvene
potvrde, trošak tečaja i ispita prve pomoći, trošak teoretskog
dijela ispita, trošak ispita iz vožnje, na što autoškole nemaju
utjecaja. Za obavljanje djelatnosti vozačkih škola potrebno je
ispuniti vrlo zahtjevne uvjete, kako tehničko-materijalne, tako i
za stručno osoblje, što je povezano s velikim troškovima.
Dodatno, tu su i svi ostali troškovi neophodni za redovito
poslovanje. Uvjeti su propisani Zakonom o sigurnosti prometa na
cestama i aktima donesenim na temelju toga. Posebno upućujemo na
odredbe Pravilnika o minimalnim standardima za rad autoškola i
Pravilnika o osposobljavanju kandidata za vozače. Cijene u
pojedinim zemljama ovise o uvjetima koje je pojedina zemlja
propisala, kako u pogledu obveznog broja sati osposobljavanja
tako i o drugim propisanim uvjetima vezanim za obavljanje ove
djelatnosti i dobivanje vozačke dozvole – navode dalje iz HGK.
No cijela je situacija još kompleksnija, sudeći po odgovoru iz
Porezne uprave: “U postupku pristupanja Republike Hrvatske
Europskoj uniji Zakon o porezu na dodanu vrijednost morao se
uskladiti s Direktivom Vijeća 2006/112/EZ i provedbenim Uredbama
koje se trebaju izravno primjenjivati. Odredbama članka 98.
Direktive Vijeća 2006/112/EZ s kojom Zakon o PDV-u mora biti
usklađen, propisano je da države članice mogu primjenjivati jednu
ili dvije snižene stope, i to samo na isporuke dobara ili
pružanje usluga koje su navedene u Dodatku III navedene
Direktive. Dodatkom III nije propisana mogućnost primjene snižene
stope za djelatnost autoškola, stoga ni Zakonom o porezu na
dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 73/13, 99/13, 148/13,
153/13, 143/14, 115/16, 106/18 i 121/19) koji je u potpunosti
usklađen s Direktivom Vijeća 2006/112/EZ nije moguće propisivati
odredbe koje bi bile suprotne pravnoj stečevini Europske unije.”
Dakle, ništa od niže stope PDV-a za autoškole, ali to ne znači da
nije moguće osmisliti poseban model u sklopu kojeg bi se
građanima omogućila niža cijena osposobljavanja za vozače. Evo
samo jedan prijedlog – u zemlji s iznimno niskom razinom prometne
kulture i ozbiljnim brojem prekršaja upravljanja automobilom bez
položenog vozačkog ispita sigurno je moguće, pod kišobranom
podizanja razine sigurnosti u cestovnom prometu, osmisliti
program poticanja (iz fondova EU) kvalitetnog osposobljavanja za
vozače koji bi podrazumijevao konkretnu financijsku pomoć u
plaćanju, primjerice, onog teorijskog dijela u kojem se uče
sigurnosna pravila i prometni propisi. A to bi polaznicima
značilo manji iznos koji moraju platiti za autoškolu. Također, u
zemlji s velikim brojem prometnih nesreća, u kojoj je u prvih 11
mjeseci ove godine na cesti poginula 221 osoba, sigurno je moguće
osmisliti program financijske potpore za trening sigurne vožnje
koji i ne mora biti obvezan, ali sigurno bi mu svojevoljno
pristupili mnogi mladi vozači kad bi bio bar djelomično pokriven,
primjerice, iz fondova EU.
Hrvatska se spominje i među državama u kojima je najteže proći
vozački ispit, uz Japan i Kinu, u kojoj polaznici moraju naučiti
odgovore na tisuću pitanja da bi na testu odgovarali na njih sto.
Na toj smo ljestvici, naime, na trećem mjestu. Zahtjevnost našeg
programa osposobljavanja za vozače, međutim, ne smatramo
nedostatkom. Naprotiv! Ne bi valjalo da je labaviji, jer i ovako
na cestama imamo velik broj vozača koji prometne propise niti
znaju niti poštuju.