Zaista ne vidim, kao prvo, potrebu guranja nosa u tuđe poslove i tužakanja kolega ravnatelju. Što se time želi postići?
Koliko se god ja trudila izbjegavati pisati o koroni u školama,
što dulje radimo to je ta misija skoro pa nemoguća. Ovi neobični
uvjeti u kojima škole rade direktno utječu i na učenike i na
učitelje, ali i na roditelje. I jednostavno ne mogu a da se ne
dotaknem kojekakvih problema s kojima se svi susrećemo.
Prošla su dva mjeseca nove nastavne godine, većina škola
‘normalno’ radi (riječ normalno je pod navodnicima jer skoro
ništa u školama koje rade zapravo nije normalno), neke škole rade
u nekakvom hibridnom mješovitom modelu – malo uživo, malo online,
a ima i pedesetak škola u Hrvatskoj koje zbog loše epidemiološke
situacije rade isključivo na daljinu.
Svako malo neka nova škola ili razred zbog prodora virusa završi
na daljinu. To poprilično otežava rad nastavnicima, zahtijevajući
od njih da često rade dvostruki posao. Nije isto pripremiti
nastavu za rad uživo i za rad online. No, nitko to ne želi
priznati, a kamoli dodatno platiti.
Usavršavanja nastavnika
Svi prosvjetari dužni su se permanentno usavršavati tijekom svog
radnog vijeka. Na lokalnim razinama imamo Županijska stručna
vijeća, a jednom do dva puta godišnje imamo i skupove koje
organizira AZOO (Agencija za odgoj i
obrazovanje). To u normalnim uvjetima.
Otkako je zavladalo ovo zlo od pandemije i zabrane su okupljanja,
nismo imali ŽSV ni skupove AZOO, već se svo
usavršavanje svodi na webinare i online usavršavanje.
Najviše nedostaju primjeri prakse, iskustva koja učitelji dijele
međusobno. Više ljudi više zna i ima više ideja pa je uvijek
lijepo i korisno čuti što dobroga neki kolega radi.
Opet moram, po ne znam koji put spomenuti u kolumni Webučionicu
kolegice Sandre Vuk koja svakodnevno organizira
webinare na kojima predavanja drže kolege koji su se izvještili u
pojedinim područjima i web alatima. Svaki taj webinar se snima i
dostupan je trajno u Webučionici.
Mada mnogi nastavnici gunđaju kada trebaju ići na neko od
stručnih usavršavanja uživo koja su obvezna, veliki je interes za
webinare koje organizira kolegica Vuk. Kolege su ipak željni
znanja i cjeloživotnog učenja, a nerijetko se webinarima
priključuju i kolege iz susjednih nam država.
Uvijek se nađe za svakoga ponešto. Nekoga će zanimati Google
crteži, nekoga Mali alati, nekoga Učenje na daljinu. Program
edukacija u Webučionici je zaista raznovrstan i za svakoga se
nađe ponešto.
Za sada nam edukacije uživo baš i ne nedostaju. Webinari su
odlična stvar, sjediš udobno u svojoj stolici, pijuckaš čaj i
učiš. Ako želiš utvrditi gradivo ili ti je nešto promaklo –
pustiš snimku.
Pozitivno je u ovoj koronakrizi što je na površinu isplivala
međusobna podrška kolega jedni drugima, što se nesebično dijele
materijali, znanja i iskustva po društvenim mrežama i raznim
nastavničkim grupama i viritualnim zbornicama. Facebook je odavno
za nastavnike prestao biti mjesto gdje se objavljuju selfiji i
slike djece i hrane. Facebook je sada prosvjetarsko mjesto za
usavršavanje i kolegijalnu podršku.
Druga strana medalje
Kako svaka medalja ima dvije strane, tako ih ima i Facebook
medalja.
Postoje tri jake prosvjetarske grupe na
Facebooku, nisu javne, dakle ne može baš svaka šuša
čitati što se u njima piše, moraš imati neke direktne veze s
prosvjetom da budeš član tih grupa. U tim se grupama jadamo jedni
drugima, dijelimo savjete, iskustva, dobre i loše strane našeg
posla.
U svakom žitu ima kukolja pa tako i u prosvjetarskim redovima.
Naime, događa se da se nađu ‘špije’ u tim grupama, najčešće je to
kolega ili kolegica iz iste škole, često su to oni članovi grupa
koji samo ‘statiraju u kukuruzu’ (tko je gledao nekad Audiciju
znat će od kud taj izraz potječe – op. a.), tj. niti što pišu
niti što komentiraju, već samo prate tko je što napisao.
I, naiđu li na neki ‘nepočutan’ post, objavu ili komentar kolege
iz škole, brzo naprave screenshot i proslijede ga ravnatelju.
Fuj, jel’ da?
E sad. Ako je ravnatelj/ica razumno biće, neće obratiti pozornost
na nešto što je netko pisao u svoje slobodno vrijeme u zatvorenoj
grupi. Jel’ tako? Ali, ako ravnatelj/ica ima potrebu pokazivati
mišiće, onda slijedi zahtjev za pisanim očitovanjem ‘gdje si bio,
s kim si pio’ u slobodno vrijeme. Ili još štošta gore, ovisi
koliko je ravnatelj/ica nabrijan i koliko (ne)voli onoga tko je
pisao.
Zaista ne vidim, kao prvo, potrebu guranja nosa u tuđe poslove i
tužakanja kolega ravnatelju. Što se time želi postići? Kao drugo,
nije mi jasno što koga od kolega briga što tko radi, piše, govori
u slobodno vrijeme. Iznošenje nečijih riječi iz zatvorene grupe
je infantilno, nekolegijalno, zlobno i za svaku osudu.
Dogodilo se to već više puta. Ono, imaš osjećaj da živiš u
Orwellovoj 1984. Big brother svuda. Još par primjera takvog
cinkanja kolega i počet ćemo ‘hodati po jajima’ kad želimo nešto
napisati u, ponavljam, zatvorenoj nastavničkoj grupi.
Homo homini lupus est. I dok postoje kolege koji su uvijek
spremni pomoći i uskočiti, postoje, eto, i oni koji bi drugima
vrat pregrizli.
Nije to u prosvjeti samo tako. Tako je svuda. Ali ljudi koji
odgajaju djecu da postanu dobri i pošteni ljudi trebali bi biti
primjer. Uzor. Može li cinkaroš biti nekome uzor?
Ostanite zdravi.