Nevjerojatno je da država već godinama dopušta da osiguravatelji zlostavljaju osiguranike, ali i pravosuđe
O tome se ne priča, no istina je. Alkohol predstavlja ozbiljan
problem za domaće osiguravatelje. Ne, doduše, na način da u
društvima za osiguranje rade ljudi skloni dobroj kapljici, pa
ošamućeni maliganima neprestano čine štetu sebi i drugima, tvrtki
za koju rade i društvu općenito. To bi bilo zbilja pretjerano
tvrditi…
No, istina je da čine štetu sebi i drugima, tvrtki za koju rade i
društvu općenito zbog problema s alkoholom, ali u ovom slučaju
vezanih uz ugovore o kasko osiguranju. Te ugovore, poznato je,
osiguravatelji po prijavi štete često nastoje pravno osporiti na
svakojake načine, pozivajući se na odredbe napisane sitnim
slovima u svojim Uvjetima o osiguranju čijih odredbi mnogi vozači
postanu svjesni tek kad se dogodi nesreća i dođe vrijeme za
naplatu.
I onda slijedi povuci-potegni, pri čemu osiguravatelji imaju cilj
platiti što manji iznos. Ili, u po njih najboljem scenariju –
ništa. I tu se, iz nekog nepoznatog razloga, često hvataju baš
alkohola, odnosno odredbi iz svojih Ugovora o osiguranju koje
predviđaju da je pokriće kompromitirano ako je šteta nastala za
vrijeme dok je vozač bio pod utjecajem alkohola. I to ne samo u
slučajevima kad se neka pijana protuha razbila auto i sad još
traži novac od osiguranja. Ne, to se događa i kad je riječ o
svakodnevnim situacijama u kojima je došlo do prometne nesreće s
materijalnom štetom nakon koje testiranje na alkohol nije niti
provedeno. Niti je po zakonu moralo biti provedeno. U tim
situacijama osiguravatelji često odbijaju isplatu jer smatraju da
je vozač bio pijan samim time što nije alkotestiran i spremni su
to stajalište braniti rukama i nogama, pa od spora s osiguranikom
ne odustaju dok slučaj ne završi na Vrhovnom sudu. A to sa sobom
nosi i mukotrpnu, višegodišnju sudsku sagu.
Pomalo nevjerojatno, listajući presude Vrhovnog suda donesene u
proteklih četiri, pet godina naišli smo na desetak ovakvih,
gotovo istovjetnih slučajeva. U svakom od njih osiguravatelji su,
često i ohrabreni pravorijecima nižih sudova, tjerali mak na
konac i odbijali isplatu odštetnog zahtjeva inzistirajući da je
vozač bio pijan samo zato jer nije proveden alkotest, sve dok im
se to nije obilo o glavu na Vrhovnom sudu. Sve skupa čak djeluje
nadrealno, jer su osiguravatelji itekako imali mogućnost
pogledati kakav je stav Vrhovnog suda u brojnim sličnim
predmetima, no svejedno su srljali u spor koji ne mogu dobiti.
Nadajući se, valjda, da će se oštećeni vozači pomiriti s
presudama koje im ne idu u korist i odustati od traženog novca.
Kako piše portal jutarnji.hr/autoklub, razlog za ovakvu
nakaradnu praksu koja bez razloga opterećuje najviše sudbeno
tijelo u državi neprestano ga tjerajući da odlučuje o nečemu o
čemu je odlučio već bezbroj puta nalazi se u Uvjetima za
osiguranje. Odnosno u njihovom tumačenju. Kod mnogih
osiguravatelja, naime, ondje je propisano da vozač gubi pravo na
odštetu temeljem police kaska ako nakon prometne nesreće odbije
alkotest. Pritom mnogi već i izostanak alkotesta smatraju
dovoljnim razlogom da se pozovu na ovu odredbu, smatrajući da je
vozač valjda sam trebao organizirati alkotest kako bi zadovoljio
propisano u Uvjetima o osiguranju.
Kakvu havariju pritom prolaze oštećeni vozači zorno pokazuju
brojne presude Vrhovnog suda, pa tako i ona relativno nedavna iz
travnja 2020., u slučaju koji se po nižim sudovima vukao još od
prometne nesreće 29. rujna 2010. U tom sporu s osiguravajućim
društvom tužiteljica je odlukama suda prvog i drugog stupnja ne
samo odbijena u svojem tužbenom zahtjevu za isplatu 31.558 kuna,
već su joj niži sudovi naložili i da tuženom osiguranju mora
platiti i parnički trošak od 3790 kuna, pa i zatezne kamate.
Srećom, oštećenu vozačicu to nije obeshrabrilo i predmet je
završio na Vrhovnom sudu, gdje je u reviziji odlučeno ‘da je u
konkretnom slučaju ništetna odredba Uvjeta za kasko osiguranje
motornih vozila kojom se nalaže osiguraniku da osigura svoje
alkotestiranje nakon prometne nezgode, te ako to propusti da gubi
prava iz ugovora o osiguranju’. Pritom je naglašeno da se niži
sudovi u svojim presudama nisu imali pravo pozivati na odluku
Vrhovnog suda iz srpnja 2002. vezanu uz slučaj kad se vozač nakon
prometne nesreće odbio podvrgnuti alkotestu.
To je, objašnjeno je u odluci, sasvim drugačija situacija od ove
u kojoj se od vozačice tražilo da sama osigura vlastiti alkotest
nakon prometne nesreće pod prijetnjom gubitka prava iz ugovora o
kasku. I tako je vozačica, punih deset godina nakon nesreće,
konačno došla do traženog novca uvećanog za zatezne kamate, a
osiguranje joj je moralo podmiriti i troškove postupka koji su
narasli na 9949 kuna. Raspravljati o nekakvoj pravdi i poštenju,
pa i pravnoj sigurnosti nakon što se vidi ovakav slučaj nema
pretjeranog smisla, posebno kad se zna da su niži sudovi hladno
odbili zahtjeve tužiteljice iako su i oni imali priliku vidjeti
kakvo je pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo i u brojnim sličnim
slučajevima iz 2004., 2010., 2011., 2012…
No, zanimljivo je vidjeti što takav stav Vrhovnog suda znači za
vozače s ugovorenim kasko osiguranjem u slučaju prometne nesreće.
Ispada, naime, da osiguravatelji nikako nemaju pravo inzistirati
na alkoholiziranosti vozača ako alkotest nije proveden, osim u
slučaju da se vozač odbije alkotestirati na zahtjev policije i
tako dođe u situaciju da prema Zakonu o sigurnosti prometa na
cestama može biti smatran alkoholiziranim. Znači, do odštete mogu
doći i oni koji u alkoholiziranom stanju sudjeluju u prometnoj
nesreći s isključivo materijalnom štetom, kad po slovu zakona
nisu dužni zvati policiju, pa tako niti raditi alkotest.
Nije u skladu sa zakonom
Mnogi osiguravatelji već i izostanak alkotesta smatraju dovoljnim
razlogom da odbiju odštetnih zahtjev svojih kasko osiguranika,
smatrajući da je vozač valjda sam trebao organizirati alkotest
kako bi zadovoljio propisano u Uvjetima o osiguranju. A to,
naravno, nije u skladu sa zakonom. Članak 176. Zakona o
sigurnosti prometa na cestama, naime, jasno govori da ‘vozači,
odnosno sudionici prometne nesreće u kojoj je došlo samo do
materijalne štete mogu napustiti mjesto prometne nesreće čim
ispune i potpišu Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način
razmijene osobne podatke i podatke o vozilima’. Znači, u tim
situacijama sudionici nemaju nikakvu obvezu zvati policiju, pa
tako niti raditi alkotest.
HANFA ne poduzuma ništa
Prilično je nevjerojatno da dio osiguravatelja i danas, nakon
brojnih presuda Vrhovnog suda koje im ne idu u korist, i dalje
ustrajava na dokazano ništetnim odredbama u svojim Uvjetima za
kasko osiguranje vezanima uz alkoholiziranost vozača, kojima po
vlastitom tumačenju može osporiti isplatu odštete. Među njima
neke nisu čak niti samo ništetne, već i nakaradne. Nekadašnje
Jadransko, a danas Adriatic osiguranje tako u svojim Uvjetima
navodi da se sudionik prometne nesreće može smatrati
alkoholiziranim ‘bez obzira na količinu alkohola u krvi, utvrdi
li se da pokazuje znakove alkoholizirane poremećenosti’. Sličnu
formulaciju, primjerice, koristi i Generali osiguranje u svojim
Uvjetima. Pritom se postavlja pitanje što sve ovih godina
poduzima Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA)
kojoj se iz nekog razloga ove odredbe nisu učinile spornima.
