PRIČE OVRŠENIH MEĐIMURACA Damir Krčar iz Čakovca i Ignac Posavec iz Ivanovca o svojim životnim traumama

Ignac je bio ponos Međimurja, danas ga nitko ni ne gleda, a Damir je pružio ruku spasa prijatelju

Na nedavnu konferenciju za medije, koju je pred zgradom čakovečke FINA-e održala Udruga Ovršni ustanak Čakovec, došao je i ovršeni Ignac Posavec (70) iz Ivanovca. U ruci je držao PVC vrećicu s brojnim fotografijama. Bio je tu i 56-godišnji Damir Krčar iz Čakovca. Svjedočili smo ispovijedima nemoćnih

Ignac i Damir pričali su o svojim životnim traumama i razloge zbog čega danas ovise o ljudima koji se za njih bore. Poveli su nas po stazama koje su ih dovele u ralja ovrhe. Tužna Damirova priča je naoko “jednostavna”. Ovršeni je postao jer je htio pomoći kolegi kojem je propala tvrtka.

Pola u šali, pola u zbilji s podsmijehom je rekao: – Postao sam žrtvom mog velikog srca. Kao što je pomagao prijateljima u minulom ratu, kojeg je i sam bio žrtva, Damir je nastavio činjenjem dobrih dijela u gore spomenutom slučaju. Rekao je kako je bio dužan 380.000 kuna, no taj je dug, glede njegove prodaje posredničkoj i specijaliziranoj tvrtki narastao na pola milijuna kuna. Sada ta tvrtka prodaje kuću, nešto što mu je sve, to boli i uništava pa je Damirov fizički izgled takav kao da je riječ o čovjeku 20 godina starijem. Teret je tu i 20 “zarađenih” ratnih gelera u njemu.

– Sve što imam su mi kuća i mirovina. Oni su mi život, no sada mi prodaju dio toga – rekao je tužno.

Ignac je svoju ispovijed započeo s pričom vezanom uz vatrogastvo.

– Koliko je ”mojim” vozilom spašeno imovine ljudi, pokazujući uvećane fotografije navalnog vatrogasnog vozila koje je njegova tvrtka iz derutnog vojnog kamiona pretvorila u uporabno vozilo koja je za bregoviti dio Međimurja sigurnost značila. Bilo je to vatrogasno vozilo za DVD Gornji Mihaljevec. Preporodili su mojim vozilom vatrogastvo gornjeg Međimurja – ponosno će, a potom dodaje kako mu je “nagrada” za to prijetnja prodajom drugog dijela kuće, a nakon što mu je lani putem dražbe prodana prva polovica.

Vraća se Ignac na početke svoje djelatnosti. Bilo je to 80-tih godina prošlog stoljeća kada je moja tvrtka za proizvodnju traktorskih prikolica bila treća tvrtka u Međimurju po dobiti i poslovanju.

– Radili smo stvari kojima smo su se mnogi divili, a nerijetko smo kao takvi punili stranice novina i TV programa. Došao sam iz Njemačke da bih ovdje radio, a tamo sam otišao po početni kapital – kaže. Rekao je kako se je sve počelo valjati nizbrdo početkom 90-tih godina kada je njegova tvrtka ušla pod ruku s Vladom RH u projekt nabavke traktora i priključnih strojeva za one poljodjelce čija je mehanizacija stradala u posljednjem ratu, a dio je bio planiran za razvojačene branitelje.

– Sve je to bilo lijepo zamišljeno, naoko idealno, no sve je krenulo od državnog vrha od kojeg nije dobivao obećani novac za isporučenu mehanizaciju, a dobavljači dijelova nisu mogli čekati što je rezultiralo sudskim procesima, suđenjima, kamatama.

– Svi su me pritiskali. Opaki su bili odvjetnici sa sastavljanjem izmišljenih slučajeva – kaže, a on odvjetnike nije imao jer za njih nije imao novaca, a na različitim institucijama su njegove žalbe, molbe, podnesci, a sve usmjereno u spašavanje ostatka ostataka…

Svjetlo na kraju tunela ukazalo mu se je ovih dana kada mu je iz Slavonskog Broda, tamošnjeg Županijskog suda, stiglo pozitivno rješenje na žalbu koju je uložio kada je druga polovina njegove kuće bila namijenjena dražbi. Kaže kako bi tome morao vjerovati, kako bi to moralo ublažiti gorak okus u njegovim ustima koja su puna gorčine. I još je dodao kako to nije sve, da mu još mnogo toga “visi nad glavom” i da će se “kao pijan plota” morati držati ljudi koji mu nastoje pomoći. Rekao je kako vjeruje Udruzi i zato je s njihovim aktivistima.

Istina ove dvojice, od preko 600 ovršenih Međimuraca, Udruga ima prijedlog za novi moratorij do kraja godine o čemu je na “pressici” govorio Radovan Preložnjak, drugi čovjek Udruge Ovršni u RH te dodao kako predlažu otplatu duga do visine od 10% neto plaće. Rekao je kako su ovršeni pritisnuti dvostruko. Da im presuđeno uzimaju FINA i tvrtka, a tu su i deložacije…

Naš komentar. Ono stvarno istinito, najbolnije je što dug treba priznati i riješiti ga ma kako to teško i bolno bilo i da nije samo rješenje uzdati se u to kako će dužnicima netko pomoći… Svjedočimo da dužnicima, onima koji im se obrate, ljudi iz Udruge pomažu, no teško je zamislivo da bi oni mogli biti toliko moćni da dug jednostavno anuliraju. Moramo biti iskreni sebi i drugima kako dug jednostavno treba priznati, “pogledati mu u oči”, suočiti se s njim i samostalno krenuti u akciju…

Vraćamo se Ignacu Posavcu koji je krenuo prema takvom rješavanju i spasio drugu polovicu kuće. Nije mu bilo lako i sada kada malo “lakše diše” ističući ulogu Udruge Ovršni.

– Oni su jedini u toj Lijepoj Našoj ti koji su došli pitati kako mi je, ponuditi mi pomoć i zato mogu reći da još ipak ima dobrih ljudi. Nažalost, nisu oni svemoćni – završio je razgovor.