- Ne mogu se oteti dojmu da ljudi još uvijek ne vide opasnost, ako ne za sebe onda za svoje bližnje, izlažući se nepotrebnim kontaktima i šireći tako virus - kaže liječnica
Ovih dana svjedočimo velikim brojkama oboljelih od COVID-a 19,
kako u Hrvatskoj, tako i u našem Međimurju. Na udaru je
zdravstveni sustav u svim njegovim porama, na udaru su
njegovi zaposlenici koji “padaju s nogu”. Ovo je
‘ispovijed’ jedne liječnice obiteljske medicine. Njezine
podatke iz razumljivih razloga nećemo iznositi, kao niti
zdravstvenu ustanovu u kojoj radi. U jednu ruku, sve ‘ispovijedi’
bi bile iste…
– Ne mogu se oteti dojmu da ljudi još uvijek ne vide opasnost,
ako ne za sebe onda za svoje bližnje, izlažući se nepotrebnim
kontaktima i šireći tako virus. Još me više žaloste izjave našeg
resornog ministra o nama liječnicima u primarnoj zdravstvenoj
zaštiti koji jedino nas proziva javno za situaciju u kojoj se
nalazimo – ističe i dodaje bolnu točku: – Još sredinom 3. mjeseca
kada se dogodio lockdown, kada su bolnički specijalisti radili u
turnusima i koristili covid-dane, mi smo svakodnevno dolazili na
svoja radna mjesta. Iako je broj pregleda bio malen,
telefoni su neprestano zvonili, e-mailovi neprestano stizali.
Rekla je da nije COVID jedini krivac za ovakvo stanje u
zdravstvenom sustavu, svima nama odavno je jasno da je sustav
manjkav, ali se mišljenja ljudi koji u njemu rade ne
uvažavaju. Medicinskog je osoblja premalo, zdravstvenih
potreba i usluga previše, a COVID-19 je donio samo još dodatnog
posla od vođenja bolovanja, praćenja samoizolacija, pa konačno i
liječenja tih bolesnih ljudi.
Vaš radni dan?
– Radno vrijeme službeno traje 7,5 sati i ja se kao čovjek
pitam već tjednima kako da sav taj posao uklopim u svoje radno
vrijeme. Odgovor mene i mojih kolega je – nikako. Mi dakle radimo
već mjesecima izvan svojeg radnog vremena od kuće, uz jutarnju
kavicu ili u kasnim noćnim satima, ovisno o tome kakav nam je
bioritam i obiteljske potrebe.
A pacijenti?
– Pacijenti nas dnevno zovu na privatne telefone, šalju poruke
putem Vibera i Messengera, zvone na kućnom pragu, samo da bi
dobili informaciju koja ih zanima. Ono što je njima ‘samo’, nama
je dodatni posao, oduzimanje našeg slobodnog vremena koje bi
trebali provesti sa svojom obitelji – kaže s dozom razumijevanja,
a s pravom upitavši: – Kad si organiziram dan, pitam se hoće
li mi tko od onih koji stalno govore ‘ne može vas se dobiti na
telefon’, ‘niste mi još odgovorili na e-mail’ javiti da mi skuha
ručak, opere veš ili odvede dijete u školu… Svoje smo
kontakte sveli na minimum, od nas se traži ekstra odgovorno
ponašanje da se ne razbolimo, da budemo dostupni društvu i
sustavu.
Poruka svima nama?
– Ako mi “neradnici” iz primarne zdravstvene zaštite, zato jer
nam je naš posao poziv, a ne profesija, možemo mjesecima raditi
ovako, pitam vas zbog čega se građani ne mogu pridržavati mjera
donesenih od strane stožera? Ako ste bolesni, imate temperaturu,
bitnije je da se izolirate nego da dolazite liječniku. Budite
strpljivi kad zovete telefonom, nije da vam se ne želimo javiti
nego jednostavno ne možemo odgovoriti na sve pozive jer imamo i
realnog medicinskog posla u ambulanti.
Kad pošaljete e-mail sačekajte povratnu informaciju, trudimo se
da je dobijete u najkraćem mogućem roku. Zdravlje ljudi je
bitnije od papira, doznake i potvrde će se napisati kad obavimo
posao u ambulanti. Poslodavce molimo da se služe svim
informatičkim postavkama e-Zdravlja kako bi nama olakšali rad i
smanjili administraciju. HZZO – našeg Ugovornog partnera molimo
da nam vjeruje da radimo puno radno vrijeme, jer drugačije ni ne
bismo stigli sve ove zadatke izvršiti.
Biti odgovoran znači brinuti o svojem zdravlju, o zdravlju svojih
bližnjih, ali i o zdravlju svojeg liječnika, medicinske sestre i
cjelokupnog pučanstva.
I na kraju apel?
– Dozvolite nam da radimo svoj posao što najbolje znamo. Uz malo
više međusobnog poštivanja i tolerancije vjerujem da ćemo u
narednim vremenima svi lakše disati punim plućima, bez maski i
COVID-a – rekla je.
Nismo zdravstveni djelatnici i taj nam je posao stran. Poznajemo
i cijenimo svoje liječnike, konačno zato smo ih birali za
“svoje”. Poznajući neke od njih, nije potrebna neka velika
stručnost da i mi laici progovorimo: – Čini mi se to, ili je to
doista tako, da se moja liječnica promijenila. Djeluje mi
zabrinutije, izgleda mi umorno? Fizički je to izgled koji možemo
u minijaturi vidjeti ispod medicinske maske, vizira ili
zaštitnih naočala, ali sasvim dovoljan za konstataciju kako ništa
više nije kao prije, pogotovo ljudima u bijelom, ženama,
suprugama, majkama… Konačno, nisu toga pošteđeni niti njihovi
kolege.
Izdržite, potrebni ste nam! Budite uz nas, molimo vas.