Istina, ljudi umiru i od raka i od infarkta, no u slučaju korone svatko od nas može utjecati na to da broj umrlih bude manji
Što bi to, dakle, Andreju Plenkoviću donijelo
zatvaranje stanovništva u kuće, propast poduzeća i novi deseci
tisuća ljudi kojima će trebati pomagati isplatama pomoći i
naknadama za nezaposlene, umjesto da lijepo, kao i dosad, pune
proračune i fondove? Što država ima od toga da pumpa i lažira
broj zaraženih koronavirusom?
Kad ta pitanja postavite onima koji vode neku svoju osobnu
kampanju protiv epidemioloških mjera, klikaju smajliće,
ismijavaju “širitelje nepotrebne panike”, a oboljele koji javno
iznesu svoja mučna iskustva pitaju koliko im je za to plaćeno,
suvisli odgovor teško ćete dobiti.
Razgovor obično završi na Billu Gatesu i
svjetskim moćnicima kojima su valjda u interesu horde
osiromašenih i isfrustriranih građana koji neće imati ni za
koricu kruha, a kamoli za novi mobitel, aplikacije, tenisice,
automobil ili kredit… Hajde, takvih individua koje se hrane
teorijama zavjera uvijek će biti, sreća pa su još (!) uvijek u
manjini, iako su na društvenim mrežama i portalima postali
glasniji i uporniji od većine koja šuti. No teže su shvatljivi
potezi organizatora raznih sportskih i zabavnih događanja u
vrijeme kad broj zaraženih raste, a bolnice se pune, kao i
neodlučnost lokalnih stožera koji takva događanja šutke
odobravaju. Je li, na primjer, baš nužno da se ovih dana održi
prvenstvo za mažoretkinje ili državno natjecanje u karateu za
djecu?
Je li baš nužno u vrijeme pandemije organizirati proslave dana
općina i gradova, uz hektolitre piva i pečene volove? O svadbama
koje su nekim županijama posijale stotine zaraženih gostiju, da i
ne govorimo. Kao ni o neodgovornima koji nakon tih svadbi
odbijaju nabrojiti kontakte jer će u karanteni ostati bez dijela
plaće. Je li se doista tako teško na neko vrijeme lišiti nekih
stvari koje se bez posljedica mogu odgoditi na nekoliko mjeseci?
Da, ljudi su umorni i psihički na rubu, ali kako li je tek
oboljelima koji se bore za svaki udah i medicinarima u
skafanderima koji za njih skrbe u beskonačnim smjenama?
Da, istina, ljudi umiru i od raka i od infarkta, a život za
ostale ide dalje, no u ovom slučaju svatko od nas ima mogućnost
utjecati na to da broj umrlih bude manji jer sve što treba jest
pridržavati se na neko vrijeme mjera poput nošenja maski i
držanja distance. Nismo valjda postali toliko uskogrudni i
sebični da nam nije stalo za druge, ranjivije?