Mladi Romi danas vide da treba raditi i da se ne može živjeti samo od socijalne pomoći, kaže Dubravko Kovačić.
Nije to bio jednostavan korak. Trebalo je izdržati podrugljiva dobacivanja u stilu “Kaj mislite da ste bolji od nas?” ili “Sramite se što ste Romi?”. No, Dubravko je bio odlučan. Čim se zaposlio, krenuo je u potragu za kućom izvan romskog naselja u Pribislavcu.
Pokazalo se da mu je bilo lakše pronaći posao nego dobiti najobičniji kredit u banci. Imao je ugovor na neodređeno u tvrtki koja je kao dobavljač radila za Agrokor Ivana Todorića, no službenici u banci dvaput su ga odbili. Tada je Dubravko odlučio promijeniti prezime iz Oršuš u Kovačić. S istim je dokumentima otišao u banku i gle čuda, kredit mu je u trećem pokušaju odobren.
– Takva su tada bila vremena… – kaže, iako je od “tih vremena” prošlo samo osam godina. U tih osam godina Dubravko (34) i njegova dvije godine mlađa supruga Anđelka dobili su, uz najstarijeg Aleksandra, još dvoje djece, kćer Lanu i sina Lovru. Svi žive u kući u Mačkovcu, onoj koju su kupili kreditom koji otplaćuju.
Nema budućnosti u getu
– Kad sam počeo raditi, odmah sam rekao da ću otići iz naselja.
Tako je i bilo. Vidio sam da u romskom naselju koje je odvojeno
od onoga s većinskim stanovništvom nema budućnosti. Problemi su
bili veliki, a i danas su, koliko čujem. Probleme rade jedni te
isti zbog kojih svi Romi ispaštaju. Odlučio sam kupiti kuću. Uzeo
sam kredit i nije mi žao jer imam svoj krov i mir. Sutra će djeca
ostati ovdje i bit će im lijepo – kaže nam Dubravko.
– Radio sam u dobroj firmi, no tek iz trećeg pokušaja uspio sam dobiti kredit, i to kad sam promijenio prezime. Danas nije problem naći posao, a ni dobiti kredit. Tko želi raditi, ima posla. Nitko ne može reći da nema. Imam 12 godina staža i uvijek sam radio – govori Dubravko koji je otišao i stubu više. Otvorio je tvrtku za košnju i održavanje. Ranije je radio sedam godina u jednoj poljoprivrednoj tvrtki, gurao je dvije smjene. – Nisam imao radno vrijeme i ništa nisam mogao planirati. Zato sam otišao i radio u nekoliko drugih tvrtki. Bilo je dobro, radio sam osam sati, ali kad sam u 15 došao doma s posla, bilo mi je dosadno jer sam bio naučen raditi od “ve do ve”, kako kažu u Međimurju. Vidio sam na Facebooku da je velika potražnja za košnju trave i trimanje. Imao sam doma trimer i kosilicu i počeo raditi. Poziva je bilo sve više.
Otišao sam na Zavod za zapošljavanje i ishodio poticaj za samozapošljavanje. Kupio sam još opreme i otvorio j.d.o.o. Prvo sam probao s autom u koji sam utrpao kosilicu i trimer, ali nije išlo, pa sam kupio mali kombi.Sve je više starih i nemoćnih ljudi koji trebaju pomoć u održavanju okućnica, košnji i sječi drva. Puno ih je i vani, a ovdje u Međimurju imaju kuću i dvorište koje treba održavati – napominje Dubravko koji je završio strukovnu školu za bravara, ali nije nikad radio u struci. Primjećuje da sve više njegovih sunarodnjaka radi.
– Radnika nema dovoljno pa poslodavci traže i Rome. Nisu im važne kvalifikacije, samo da se radi. Da su se prije osam godina Romi tako zapošljavali kao danas, bilo bi puno bolje i mnogi bi se iselili iz romskih naselja. Sad se i mladi masovno zapošljavaju. Vide da treba raditi i da se ne može živjeti od socijalne pomoći. Nekad je novac trebao samo za hranu, a danas mladi žele i mobitele, bolju odjeću, automobile. Žele položiti vozački – dodaje.
Udomili troje romske djece
Sjeća se kako je sa suprugom prije osam godina otišao u trgovinu i pitao ima li za nju posla jer je završila trgovačku školu. Gazda je bio ljubazan, ali je otvoreno rekao da je ne može zaposliti jer ljudi neće dolaziti – veli. Supruga je uspjela pronaći posao u socijalnoj zadruzi. Ona i Dubravko prije pet godina počeli su se baviti i udomiteljstvom. Skrbe o napuštenoj i zapuštenoj romskoj djeci za koju Centar za socijalnu skrb traži novi dom. Trenutačno ih je kod njih smješteno troje, pa kućom odzvanja smijeh šestero djece. Dubravkov i Anđelkin 12-godišnji sin Aleksandar postao je prava mala medijska zvijezda zahvaljujući talentu za slikanje.
– Kao dijete u vrtiću dobio sam inspiraciju. Osvajao sam puno nagrada, čak sam putovao i u Pulu, za crtež na temu vatrogastva. Volim suhi pastel, grafitne olovke, ulje na platnu… – kaže pokazujući nam crtež Mercedesa. Sam je zaradio novac za prvi mobitel jer su mu građani za slike koje je izlagao na manifestacijama davali novčane nagrade.
– Sve što zamislim, mogu nacrtati. Najdraži mi je portret predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koji sam joj dao kad smo bili u Zagrebu – kaže dječak koji će na jesen u šesti razred. Nada se da će nastava biti normalna, a ne online. Kako otac jako voli violinu, počeo je vježbati i sviranje.