SNAJPERIST IZ PUMA Rom Florijan iz Međimurja: ‘Prvi sam 5. kolovoza stajao na kninskoj tvrđavi’

‘Kad sam došao u Pume mislio sam da će me zvati Cigo, a dobio sam nadimak Floki. A onda su me svi zaboravili‘

Florijan Novak je prvi hrvatski vojnik koji se 5. kolovoza popeo na kninsku tvrđavu. Kao snajperist i mitraljezac Puma išao je prvi da suborcima javi je li put čist. Nigdje to nije zabilježeno. Niti je Flokija briga. Sljedećeg je dana, onoga koji danas slavimo kao Dan pobjede, otišao doma u Međimurje. I nikad više nije bio u Kninu. Sam nije imao po što, a zvali ga nisu. I Floki je pao u zaborav. Nitko ga se nije sjetio kao jednog od trinaest Puma koji su prvi zakoračili na oslobođenu tvrđavu ponad Zvonimirova grada. Tek si je lani brigadir Marijan Kretić dao zadatak otkriti tko je četvrti čovjek koji na mutnoj fotografiji stavlja hrvatsku zastavu na zidić tvrđave. I tim činom neformalno označava kraj Domovinskog rata, piše jutranji.hr

Ne zna Floki jesu li ga zaboravljali namjerno ili slučajno. Florijan Novak međimurski je Rom. Mislio je da će ga u ratu zvati Cigo. Zvali su ga Floki. Nikad u 25 poslijeratnih godina nije bio na nekoj svečanosti na koju su zvali Pume. Osjeća li se odbačenim, da ga preskaču?

– Točno to. Ne znam zašto. Ne znam smeta li im što sam Rom – ne voli Floki političare i protokole.

Floki ne sliči Florijanu. Preromantično je to ime za niskog, vižljastog 49-godišnjaka tamne puti i tankog brka. Iako su ga godine i neuredan život pojeli, ima on unutarnju snagu. U oči ne gleda. Praznim pogledom zuri u pod. Nepovjerenje?

– Ne. Tako se koncentriram. Od rata ne gledam ljude u oči. Gledao sam dolje i brojao. O broju sekundi ovisilo je kud će granata – vrlo je miran u razgovoru za jutarnji.hr

Kad je 1991. godine pobjegao iz JNA i priključio se HOS-u, bio je, kaže, klinac.

– Služio sam vojsku na zagrebačkom aerodromu. Čim su počeli problemi, odlučio sam pobjeći i istog se dana u Čakovcu priključio HOS-u. Kad sam ih pitao primaju li vojnike, rekli su ‘ti si još prebalav’. Odgovorio sam im da sam tog trenutka došao iz vojske. Nisu vjerovali sve dok nisam skinuo jaknu i ostao u košulji JNA. Rekli su ‘skidaj to’ i dali mi crnu košulju – govori Floki. Kuda je te noći otišao na teren, ne sjeća se. Bio je jedini međimurski Rom u HOS-u. U Međimurju živi većina hrvatskih Roma pa je Floki, moguće, bio i jedini u Hrvatskoj. I u Pumama je poslije bio jedini Rom.

Floki nije odrastao u jednom od sedam romskih naselja u Međimurju. Ne zna misle li o njemu kao o bedaku ili heroju jer je četiri godine bio u ratu.

– Bio sam udomljen u obitelj u čakovečkoj Savskoj Vesi. Ne znam tko su mi otac i majka, ni ne želim znati, priča za jutarnji.

Mirovinu je Floki dobio 24 godine otkad je ranjen i 23 godine nakon što je bio prvi hrvatski vojnik čija je noga kročila na kninsku tvrđavu po oslobođenju grada. I 21 godinu nakon što je teško ranjen. Taj je novac, 3400 kuna, jedva dobio.

– Živio sam od socijale. U jednom sam trenutku probao do mirovine preko Zavoda za mirovinsko. Pokazao sam im dokumente, rekli su mi da nemam šanse. Ni moj obiteljski liječnik nije htio potpisati. Zašto? Ne znam. Govorili su mi da nemam ovo pravo, ono… Dobro, mislio sam, ako nemam – nemam. Živjet ću s 800 kuna socijale i što mogu. Tako sam i živio – priča Floki.

Svoju je zasluženu mirovinu uspio dobiti tek preklani. U tome mu je pomogao bivši suborac iz HOS-a, Pavao Jazvić. S njim je bio tog kolovoza 1992. godine kad je ranjen na istočnoslavonskom bojištu.

– Floki je u kolovozu 1992. godine bio ranjen na istočnoslavonskom bojištu. Nakon raspuštanja HOS-a bili su vojnici 54. SPB Čakovec IX. bojna Split. – Kad sam se angažirao da mu pomognem, rekli su mi ‘badava ti je muka’ – govori Pavao.

– Snajperom me pogodio u prsni koš i kičmu. Vidio sam ga, vidio je i on mene. Bio je brži – priznaje. Poslije operacije, čim je došao k sebi, bježi iz bolnice.

– Strgao sam sa sebe te konce i vrage – i vratio se na teren. Ovoga puta u 7. gardijsku brigadu, koja je u međuvremenu osnovana. Ima dobru vojničku reputaciju. 

Pumama se pridružio 31. travnja 1994. godine. Dinara, zima i snijeg su ga fascinirali.

– Mislite da je ovo snijeg? – pokazuje rukom pola metra od zemlje. – Ovoliki je bio – pokazuje sad na terasu visoku dva metra. Jednog su se dana, 5. kolovoza 1991., Pume pred zoru počele Crvenom zemljom spuštati put Knina.

– Rekli su da u ‘formaciji L’ postupno krenemo dolje i održavati formaciju do tvrđave. Susretali smo puno žena i djece koji su otvorenim koridorom odlazili iz Knina. Bilo je tu još svega. U jednoj sam kućici pronašao ženu i pitao ju: ‘Gdje ti je sin’. Kaže: ‘Nemam ga’. Na peći topla juha, kuhana kokoš. Ponovim pitanje. Podignem ju s kreveta, a ispod njega radiostanica, šmajseri, svega vraga – sjeća se. Opisuje trenutak kad je došao do tvrđave.

– Pogledam lijevo, desno, sve čisto. Mir. Tišina. To je bilo to. Bio sam sam. Morao sam ići prvi vidjeti jel’ sve čisto . Dok su rijetki slavili, većina je boraca tu noć, slomljena od umora, zaspala.

– Spustio sam se s tvrđave, legao pod tenk i zaspao – kaže.

– Ujutro su mi rekli ‘mali, diži se’. Bio je to kraj mog ratnog puta – opisuje Floki dan kad je za njega završio Domovinski rat.

S odlaskom iz Knina tog slavljeničkog dana završila je dotad najveća životna avantura Florijana Novaka. Do 1999. ostao je u vojsci, stacioniran u čakovečkoj vojarni. Sa skidanjem uniforme počeli su dani teži od ratnih. Kao da u vojsci, u legendarnim Pumama, nikad nije ni bio, piše jutarnji.

Cijeli intervju pročitajte na linku.