- Nogomet je moje sve - poručuje ovaj ambiciozan mladić
– Zovem se Roberto Dežđek i dolazim iz Kotoribe. Imam 20 godina, student sam na Sveučilištu Sjever – smjer Multimedija, oblikovanje i primjena. U svoje slobodno vrijeme treniram i igram te sudim nogometne utakmice – rekao je kratko o sebi, nogometni zaljubljenik.
Sve je s nogometom počelo, kako to obično biva u manjim sredinama, “ganjanjem” lopte po mjesnim ulicama, još nije bio niti za školu.
Dodaje kako ga je kroz taj period u klubu vodilo-učilo više trenera, no nikada neće I ne smije zaboraviti dvojicu, za njega neponovljivih Franju Farkaša i Damira Ujlakija.
– Oni su ti koji su među nas “klince” I sam klub unosili toplinu pa je uvijek u klubu vladalo pozitivno ozračje, a nije me smetalo ni to što sam prve dvije godine trenirao s dečkima koji su bili stariji od mene i po pet-šest godina-reći će.
Snaga talenta te odvodi dalje. Kako je to išlo?
– Kako su godine odmicale, korak po korak, prerastao sam sredinu u kojoj sam početno igrao i želio sam napraviti daljnji iskorak- kaže i nastavlja:- 2012. godine pozvan sam na prijateljsku utakmicu Selekcije MNS-a i Selekcije Zagrebačkog nogometnog saveza. Nakon te odigrane utakmice prišao mi je trener NŠ Međimurje – Čakovec, Mario Šarić te me uz suglasnost mojih roditelja pozvao da sutradan s njima otiđem na nogometni turnir u Benkovac – bio je to pozitivan šok, najprije za mene, a potom i roditelje.
Od trenera Šarića sam najviše naučio o nogometu, te sam mu neizmjerno zahvalan što nas na treningu nije učio samo kako postati nogometaš već kako biti i ponašati se kao čovjek, a što danas kao 20-godišnjak vidim “pravim” očima. Poslije turnira uslijedio je razgovor mojih roditeljima s vodstvom Škole te sam pozvan u nju – kaže s ushićenjem I dodaje kako je poziv objeručke prihvatio i danas smatra kako je to bio pun pogodak jer je tamo stekao još veće nogometno znanje i bogatstvo u prelijepih 6 i pol godina gotovo svakodnevnog treniranja i igranja.
Do sada si već bio igrač nekih međimurskih nogometnih klubova. Koji je bio najviši rang gdje si igrao?
– Sa 16 godina, kao izlazni kadet, spletom raznih okolnosti igrao sam za juniore te sam nakon prvog od tri osvojena juniorska kupa dobio poziv trenera Maria Kovačevića da se pridružim treninzima seniorima NK Međimurje koji su u to vrijeme igrali 3.HNL – Istok. Uz to što sam igrao za juniore paralelno sam cijelu sezonu trenirao sa seniorima te s njima išao na gotovu svaku utakmicu i strpljivo čekao priliku s klupe, a svoje prve seniorske minute odigrao sam u utakmici protiv NK Koprivnice i prisjećam ih se vrlo rado.
Kada i zbog čega si napustio NK Međimurje?
– Poslije te spomenute sezone 2016/2017. odlučio sam napustiti NK Međimurje, zbog želje za igranjem seniorskog nogometa u većoj minutaži te sam pristao na ponudu iz mog matičnog kluba i vratio se u NK Graničar.
Na kratko si otišao u NK Graničar pa rastanak?
– Povratnička epizoda u Graničaru trajala je samo pola sezone, jer sam nezadovoljan odnosom kluba prema meni i ‘baratanja’ činjenicom da sam još uvijek ‘premlad’ za igranje seniorskog nogometa u 1.MNL, odlučio se na povratak u NŠ Međimurje – Čakovec gdje sam sezonu i pol seniorski nogomet igrao i “kalio” se u 3.MNL.
U međuvremenu se posvećuješ i suđenju. Kako je pala ta odluka?
– Potkraj sezone 2017./2018. s napunjenih 18 godina prijavio sam se na tečaj za nogometnog suca. Iznerviran načinom suđenja suca jedne od utakmica koju sam igrao, počeo sam bučiti u svlačionici od bijesa i tada mi je jedan prijatelj odgovorio: “Neje to tak lefki posel kak se čini, ak misliš da bi ti bolje sudil, postani sudac.” I nakon tih riječi ja sam otišao na tečaj za nogometnog suca – iskreno će.
Kako si se snašao kao sudac i koji rang danas posjeduješ?
– Mišljenja sam da sam se vrlo dobro snašao u zahtjevnom sudačkom poslu i trenutno sudim seniorske utakmice 2. i 3. ML te standardno vikendom ujutro utakmice mlađih uzrasta – objašnjava i dodaje: – Utakmice 1.MNL ne mogu suditi pošto igram u klubu koji se natječe u toj ligi. Prvotno sam bio pomoćni sudac, no na nagovor starijih kolega, opredijelio sam se za glavnog suca i to se pokazalo kao pun pogodak. Za sada sam u sezonu i pol odsudio negdje oko pedesetak seniorskih utakmica – ponosno će.
Ambicije u suđenju?
– Idem korak po korak, iz utakmice u utakmicu sa željom u što
veći napredak, a mislim da je preda mnom lijepa budućnost u tom
poslu, konačno, 20 mi je godina tek – kaže.
Trenutno si u NK BSK iz Belice. Zbog čega si se odlučio
na ovu sredinu? Riječ, dvije o njoj i ambicijama s klubom
?
– Nakon uspješne sezone 2018./2019. za seniorsku ekipu NŠ Međimurje Čakovec, imao sam desetak ponuda klubova iz različitih rangova međimurskog nogometa. Odlučio sam se za prelazak u NK Nedelišće koji se natječe u 4.NL ČK-VŽ. Tamo se nisam baš najbolje snašao te mi je u zimi stigao poziv iz Belice. Nakon razgovora s vodstvom kluba, čuvši njihove buduće planove i ambicije odlučio sam se na dolazak u tu sredinu – obrazložio je te dodao:
– Iako sam odigrao tek tri službene utakmice mogu reći da trenutno proživljavam najljepše nogometne trenutke. Ekipa je prava klapa, na terenu i izvan njega, imamo odličnog trenera Davora Piškora iza kojeg je prvoligaško iskustvo, a vodstvo kluba na čelu s predsjednikom Muhamedom Bajrićem iz dana u dan čini sve kako bi nam u klubu bilo što ljepše te da bismo imali sve potrebne uvjete za rad. Ambicije kluba su borba za sam vrh 1. MNL i doći što dalje u novoj sezoni Kupa MNS te sam mišljenja, da ako nastavimo s ozbiljnim radom i ovakvom sjajnom atmosferom, sve ambicije i ciljeve ćemo ostvariti – rekao je pun optimizma.
Životni planovi i želje?
– Želja mi je završiti upisani fakultet, te danas sutra osnovati
obitelj i
raditi posao koji volim.
A sportski?
– Nogomet za mene nije samo najvažnija sporedna stvar na svijetu. On za mene predstavlja način života. To je sport koji me, uz moje roditelje,”izgradio” u osobu kakva danas jesam. Sport neizmjerno volim te me usrećuje iz dana u dan. Cijel život želim ostati u njemu. Trenutno sam igrač i sudac, a kasnije bih se volio okušati u trenerskom poslu-pojasnio je dodajući za kraj:
– Želio bih se zahvaliti mojoj obitelji, koja je uvijek uz mene i u dobru i u zlu i koja je veliki dio svog slobodnog vremena, a ponekad i cijelo, posvetila meni I mom bratu Domagoju i našoj ljubavi prema nogometu. Neizmjerna im hvala na tome te se nadam da ih iz dana u dan na nogometnom terenu i izvan njega usrećujemo- prelijepa je poruka s kojom smo I završili naše nedavno ćaskanje.
