Odbojkaški klub Međimurje Centrometal iz Črečana uspješno nastupa u svojoj desetoj prvoligaškoj sezoni. Nakon osam utakmica imaju šest pobjeda i sa utakmicom manje nalaze se na visokom šestom mjestu u konkurenciji 14 klubova.
Ipak, nakon toliko godina valjalo bi podsjetiti kako je klub iz tako malog mjesta kao što je Črečan, a koji broji tek nešto više od 400 stanovnika, dospio tamo gdje se danas nalazi. Činjenica je da danas to malo tko zna.
Priča počinje prvih dana 1995. godine. Tada je Jadranko Kirić u osnovnoj školi u Macincu gdje je radio skupio klince iz Črečana da nastupe na odbojkaškom školskom prvenstvu. On se nedugo prije toga doselio iz Čakovca gdje je proveo 11 godina igrajući za tamošnji klub sa kojim je u dva navrata neuspješno igrao kvalifikacije za prvu ligu.
Potom su Darko Posavec i Srećko Horvat, članovi uprave črečanskog kluba, pitali Kirića da li je on spreman nastaviti trenirati te mlade dečke i da li je spreman prijeći kao igrač u črečanski klub. Odgovor je bio potvrdan uz uvjet da se trebaju stvari posložiti bitno drugačije nego do tad.
Prvo da klub treba napredovati što prije do druge lige, da se treba posložiti nova uprava koja će slijediti te ciljeve, te da se treba puno raditi s mladima što uključuje i znatna materijalna sredstva. Dogovor je postignut. Prije proljetnog dijela prvenstva Međužupanijske lige, tada četvrtog ranga natjecanja, vraćeni su u klub svi najbolji črečanski igrači. Momčad je nakon prvog dijela bila tek na četvrtom mjestu, a cilj je bio pokušati već te prve godine doći do naslova i napredovanja u viši rang.
Treba znati da se odbojka u Črečanu igrala još od pedesetih godina, a klub je službeno oformljen 1971. Imao je Črečan puno svojih dobrih igrača, ali ipak se radilo o igračima koji su svoje znanje stekli ne kroz nekakvu odbojkašku školu, već kroz međusobnu igru na vanjskom terenu u Črečanu.
Tu su bili Preložnjak, dva Horvata, Petran, braća Marciuš, Žnidar, Treska, Zdenko Kirić i drugi. I krenulo je savršeno. Sve utakmice u proljetnom dijelu lige Črečan je dobio sa 3:0, poklopili su se i drugi rezultati i osvojeno je prvo mjesto. Ostaje u sjećanju utakmica zadnjeg kola kad je črečansku ekipu pratio pun autobus navijača u Totovec gdje su u međusobnom susretu koji je odlučivao prvaka pomeli domaćina.
Time je klub trebao zaigrati u trećoj ligi, odnosno Zagrebačkoj regiji. Ali tad je bila reorganizacija natjecanja koju su Črečinčari iskoristili i pregovorima uspjeli odmah ubaciti svoj klub u drugu ligu. Nije to išlo lako, prvi je zahtjev odbijen. Ali kako je druga liga bila na neparnom broju klubova Črečinači nisu odustajali, te su u konačnici izborene kvalifikacije sa Belišćem. Na kraju je Belišće zbog financija odustalo, te je tako Črečan postao drugoligaš još iste 1995.
Doista se sve poklopilo te godine. Kad to kažemo onda mislimo i na dovršetak sportske dvorane pri osnovnoj školi u Nedelišću bez čega sve skupa ne bi bilo moguće. Općinsko poglavarstvo podržalo je projekat i na jesen je Črečan zaigrao u visokom rangu. Sama liga je pokrivala područje od Međimurja na sjeveru, Zagreba na jugu, pa do Osijeka i Vinkovaca na istoku Hrvatske.
Iz Čakovca je za trenera doveden Rajko Kolarek, a ostali su svi isti igrači kao na proljeće. Očekivano je krenulo porazima. Ali nakon što je u trećem kolu svladano tada vodeće Valpovo vidjelo se da bi se ipak moglo ostati u ligi. Na kraju je sa pet pobjeda ostanak i izboren. U međuvremenu je Kirić radio sa mladima. Te godine oni su prvi puta išli na državno prvenstvo. Istina bili su zadnji, ali već slijedeće godine bili su na istom natjecanju doprvaci Hrvatske.
Od jeseni 1996. Kirić preuzima i vođenje seniorske momčad kao trener i igrač, te u nju ubacuje mlade snage. Dobro se znalo da igrači koji su krenuli u prvu sezonu druge lige neće još dugo igrati, da to zahtijeva velika odricanja, te su oni jedan po jedan prestajali igrati. Sve je to i bio dio plana da održe momčad gdje je dok ne stasaju mladi. Ubrzo oni dobivaju šansu jedan po jedan, a klub iz godine u godinu ostvaruje sve viši plasman u ligi.
I tako sve do sezone 2001./02. Tada je momčad u 22 prvenstvene utakmice pobjedila u njih 20 i izborila kvalifikacijsku utakmicu za prvu ligu. Ona se odigrala u Opatiji protiv istoimenog domaćina. Črečansku ekipu pratila su dva puna autobusa navijača, a nije teško zamisliti kakvo je bilo slavlje nakon glatke pobjede od 3:0.
Zanimljivo je da su tad svi igrači bili samo iz Črečana, a tu utakmicu odigrala su tri Posavca (Dario, Marin, Tomica), dvojica Treske (Josip i Tihomir) i dva Kirića (Neven i Jadranko). Time su premašena sva očekivanja i ciljevi koji su postavljeni 95. Još prije plasmana u prvu ligi u klubu su bili svjesni da u tom slučaju trebaju povećati proračun kluba da bi se mogli nositi sa najboljim klubovima u Hrvatskoj. Karlo Zidarić, tada vodeći čovjek macinskog Centrometala, dao je upravi riječ da će u slučaju plasmana kluba u prvu ligu on sponzorirati isti.
Tako je i bilo. Karlo je održao riječ i do dan-danas klub sa ponosom nosi ime Centrometala, a zauzvrat isti financijski prati klub. Klub je natjecanje u ligi započeo porazima, točnije u prvih sedam kola nije osvojen niti bod. Nakon toga ostvarena je pobjeda u Valpovu, pa odmah kod kuće protiv Zagreba.
Nije bilo kraju sreće kad se klub maknuo sa zadnjeg mjesta i to su znali i dobro proslaviti. Na kraju prvenstva sa pet pobjeda je ostvaren ostanak u ligi. Nikad više nakon te prve sezone klub se nije borio za opstanak. Uvijek je plasiran oko sredine ljestvice. Kroz to vrijeme bilo je tu dosta igrača sa strane iz Rusije, BIH i drugih dijelova Hrvatske.
Ali uvijek je to bilo do dva igrača u sezoni, dok je osnovica igrača uvijek ostajala domaća, međimurska. To je od prvog dana bila smjernica u klubu. Da trebaju igrati domaći dečki pojačani koliko je potrebno da se ostvari dobar rezultat. Stoga je i u ovim vremenima kad su drastično smanjena sredstva svim klubovima u Međimurju Centrometal zadržao svoje pozicije.
