Nije lako potražiti pomoć kada ovisiš o mišljenjima drugih ljudi.
Koliko puta vam se dogodilo da shvaćate da griješite u postupcima
a opet ih činite i ne tražite pomoć? Koliko puta čujete sebe da
govorite što ne smijete a opet ne zatražite pomoć? Koliko puta se
nađete u situaciji da ponavljate greške a opet ne potražite
pomoć?
Mi sve možemo sami, pa i kad ne možemo. Mi moramo sami pa i
kad ne stignemo. Sramota je potražiti pomoć jer će drugi
misliti da mi ne znamo. Koga da zamolimo za pomoć oko
roditeljstva ili partnerskih odnosa i kako da priznamo da katkada
ne znamo dalje? Nemate pojma koliko ljudi oko vas misli
ovako ili slično!
Radije će udariti dijete, vikati na njega, posvađati se s
partnerom i glumiti da je sve u redu nego priznati vlastitu nemoć
i potražiti pomoć.
Zanimljivo je da ćemo posegnuti za pomoć za puno manje važne
stvari poput recepta, nekog uređaja, knjige ili pak kućnog
ljubimca, ali kad je u pitanju vlastito dijete ili partner, tu
mislimo da sve znamo iako okolnosti pokazuju drugačije.
Što je to u nama što nas sprječava zatražiti pomoć? Ponos? Inat?
Ego? Nemar? Sramota? Ili pak nam nije stalo? Nemamo vremena! Ne
znamo kome! Nije nam toliko važno?
Možda vam još nije voda do grla jer kada istinski zagusti, onda
se odmah nađe pomoć i rješenje. Možda duže traje popravljanje
situacije nego kada bismo je od starta rješavali, ali to sve
uvijek ovisi o vama.
Odrastamo u okolini gdje je sramota priznati da nešto ne znaš.
Ako pak netko dozna da si tražio pomoć, kreću pitanja. Nismo
navikli u javnost iznositi svoj ‘prljav veš’. Lakše nam je kad je
susjedov prljaviji. I tako živimo u uvjerenju da nama nije
najgore i da će djeca odrasti i zaboraviti na to što smo neke
stvari radili pogrešno.
Zaboravljaju li djeca?
Djeca s lakoćom opraštaju no i oni imaju svoj prag tolerancije.
Naročito ih ne možete prepoznati u pubertetu jer sve više liče na
vas i koriste se vašim postupcima. Tek tada kreće osvještavanje
vaših pogrešnih koraka. A moglo se riješiti ranije. Mogla se
potražiti pomoć. No, mislili ste da će se riješiti samo od sebe.
Zaboravlja li partner?
Sve je veći broj razvoda što nam govori da ne zaboravlja nego
napušta i odlazi tražiti ljubav i sreću. Ne radi se na
popravljanju odnosa, niti na zalječivanju rana, nego radije
odlazimo i tražimo da nam ih netko drugi zaliječi. I možda opet
ne potražimo pomoć nego ćemo sami.
Riješi li se bolest sama od sebe?
Svatko od nas vidi na drugima vanjske rane, ali unutarnje rane ne
vidimo i mislimo da ne postoje ili da ne bole toliko.
Svijetom hoda puno izranjavanih ljudi, a vrlo malo njih to shvaća
i potraži pomoć da zaliječi te rane. Svaku ranu možemo
izliječiti ako dođemo u prave ruke i ako se istinski želimo
izliječiti.
Kakvo je to življenje života u strahu da nam netko ne dirne u
ranu? Već za života možemo svaku ranu izliječiti i imati veću
kvalitetu sreće, ljubavi pa i zdravlja ako smo se spremni
oduprijeti glasu okoline i glasu u našoj glavi koji nam govore da
možemo sami.
Možda i možemo, ali će potrajati čitav život osim ako u
međuvremenu ne doživimo infekciju potenciranu od drugih ljudi
koji ionako ne vide naše unutarnje rane, a nas pak očito nije
briga za njih jer se njima ni ne bavimo. I tako se vrtimo u krug
i životarimo, čuvajući se novih povreda umjesto da živimo u sreći
i ljubavi gazeći kroz život.
Nije lako potražiti pomoć kada ovisiš o mišljenjima drugih ljudi.
Nije ima se lako oduprijeti, ali ima onih koji su snažni i mogu.
No, oni gaze život na svoj način, u svojem stilu, raširenih krila
i bez straha. Koji ste vi?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.