VELIKI PODVIG MEĐIMURKI U 24 sata na biciklima prešle čak 408 kilometara!

Međimurke Andrea Heged, Kristina Bećirović, Ksenija Oletić i Tatjana Hažić te Zagrepčanka Tereza Vuković su prva ženska ekipa s ovakvim pothvatom!

Flechè Croatie je 24-satna ekipna randonneurska vožnja biciklom. Cilj Flechè vožnje je u 24 sata odvoziti najmanje 360 kilometara. Kako kažu organizatori, Flechè nije utrka, natjecanje, već druženje i zajedništvo. Ekipe iz različitih polazišta voze prema zajedničkom cilju, a ova jedinstvena vožnja je organizirana pod okriljem Audax Club Parisiena (ACP).

Start prve takve vožnje u Hrvatskoj bio je u subotu, 23. svibnja, a cilj u nedjelju, 24. svibnja u Sportskom centru Sveta Nedelja, a zanimljivost je da ju je po prvi put završila i jedna ženska ekipa koju su činile četiri Međimurke i jedna Zagrepčanka! Pod imenom Flower power, ekipu su činile Čakovčanka Andrea Heged s adresom u Varaždinu, Kristina Bećirović iz Murskog Središća, Tatjana Hažić iz Jurovčaka, Ksenija Oletić iz Čakovca te Tereza Vuković iz Zagreba. Djevojke su inače članice Ocean Orchids Cycling Teama.

Odvozile su ukupno 408 kilometara u 24 sata, a o dojmovima smo popričali s Tatjanom Hažić.

– Ovo je prvi put da se na razini Hrvatske organizirao Flechè, tip vožnje 24 sata u komadu, a mi smo prva ženska ekipa ikad koja je to odvozila! – rekla nam je uvodno, dodajući da nema puno djevojaka na biciklima, a još manje onih koje voze ovakve duge vožnje.

U 14 sati su krenule iz Čakovca prema Prelogu i Donjoj Dubravi gdje im je bila i prva kontrolna točka.

– Od organizatora Randonneeurs Croatia smo dobile kontrolne kartončiće koje smo morale pečatirati na kontrolnim točkama, benzinskim postajama, a ako je postaja zatvorena, morale smo napraviti selfie i poslati u istom trenutku fotografiju organizatoru – opisuje nam početak putovanja Tatjana i kaže da ih je do Koprivnice pratio lagani vjetar u prsa, zbog čega su se izmjenjivale na čelnoj poziciji svakih pet kilometara.

Na postaji u Koprivnici su se malo osvježile, no pojačao se vjetar. To im očito nije smetalo jer su u Viroviticu stigle čak dva sata ranije od planiranog.

– Po putu su nas pozdravljali, bodrili nas, čak i neki koji su nas prestizali automobilima, vjerojatno i oni koji su podržavali druge ekipe. Ivan Heged, suprug naše članice Andree, nam je bio velika podrška i čekao nas je na svakoj kontrolnoj točki i bez ikakvih prigovora ispunjavao svaku našu želju. Bilo bi nam teško bez njega – kaže Tatjana zahvalno.

Iz Virovitice su krenule s djelomično noćnom opremom, a sljedeći cilj je bio Pakrac. To je, kaže Tatjana, bio najljepši dio puta – mrak, hupseri, spustevi, svjetla, blagi povjetarac, prazna cesta ili samo pokoji auto. Idilično, rekli bi biciklisti!

– U Pakracu smo morale navući više tople odjeće, a s dolaskom u Kutinu i koju minutu od kretanja iz Kutine oko 2:30 sati počela je padati kiša. Kiša nije padala, to je lijevalo! Nismo mogle više voziti jedna za drugom jer bi nas polijevali kotači, pa smo bile gotovo po cijeloj cesti. Čak nas je i policija u jednom trenutku negdje prije Siska prešla. Mokar si do kože, kiša lije, mrak je, žabe po cesti… Taj put do Siska i traženje postaje u Sisku mi je bio najteži – govori nam.

Kad su konačno stigle u Sisak, benzinska je bila zatvorena. Nakon malo žustre rasprave odlučile su odmah nastaviti vožnju do Gline.

– Kad staneš postaje užasno hladno. Najviše smo imale probleme s hladnoćom prstiju na rukama pa smo na ruke navukle plastične rukavice s benzinske postaje i s njima smo vozile skroz do Gline. Jedva smo dočekale Glinu, bilo nam je hladno, bile smo loše raspoložene od hladnoće i kiše, neki su rekli da smo bile pokislo cvijeće u tom trenutku – šali se Tatjana.

S dolaskom u Glinu na kratko im se raspoloženje popravilo, ali s dolaskom na benzinsku i brzo ishlapilo. Naime, benzinska postaja je bila toliko mala, i ulazilo se jedan po jedan, a njih je bilo pet promrzlih i promočenih do kože. Bilo je 6:30 sati ujutro, ništa drugo nije radilo, no srećom smilovao im se djelatnik benzinske postaje.

– Odveo nas je u ured, upalio nam električnu grijalicu oko koje smo stajale, zgrčene od hladnoće jedna do druge. Nakon 20 minuta, primijetile smo oko grijalice vodu koja se iscijedila s nas, već je počela curiti i pod ormar i radni stol. Na brzinu smo prigrabile metlu i lopaticu i počele izbacivati vodu iz ureda – opisuje nam dogodovštine.

Nakon okrijepe i suhe odjeće krenule su prema Vojniću, tamo su ih sustigli Coroneri, muška ekipa na čelu s Matijom Kovačevićem, također randonneurom iz Čakovca.

– Meni se na tom dijelu najviše spavalo, ali smo motivirajuće djelovale jedna na drugu, nabijale tempo na hupserima, međusobno se natjecale i na taj način održavale budnost i ritam – kaže Tatjana i dodaje da su u Vojniću nešto pojele i ubrzo krenule na put za Karlovac do kojeg ih je dijelilo nešto više od trideset kilometara, a 45 do cilja – Sv. Nedjelje.

Put od Karlovca do Sv. Nedjelje je bio težak jer im je puhao jaki vjetar u prsa, a posebno je bilo teško jer su već 22 sata bile na biciklima.

– Ono što je najbitnije je da nijednoj od nas u nijednom trenutku nije palo na pamet da odustane, barem ni jedna to nije izgovorila na glas – govori kroz smijeh opisujući sam kraj putovanja.

Na cilju su bile vidno iscrpljene. Nisu spavale cijelu noć, kiša, hladnoća i vjetar ostavili su traga na njima.

– Ipak, sretne i zadovoljne organizacijom, isplaniranim putem i podrškom, ispunile smo svaka svoju želju. Tog istog trenutka rekla sam da ne bih više probala 400 kilometara, ali idući dan, nakon prospavane noći, raspoloženje se promijenilo i kad biste me sad pitali rekla bih odmah da, ali s istim curama, istom podrškom i u organizaciji iste ekipe – rekla je za kraj dodajući da ih je na cilju dočekao prijatelj biciklist Aleksandar Hadeljan koji ih je vraćao natrag u Čakovec.

Tako su četiri Međimurke i jedna Zagrepčanka prva ženska ekipa na prvom organiziranom Flecheu odvozile 408 kilometara i bez razmišljanja bi to opet ponovile.