FRANJO DOLENEC IZ KOTORIBE U poznatog međimurskog golmana utkani su sportski duh i hrabrost

Policajac je po struci, zaposlenik PU međimurske kojoj je u nekoliko navrata osvjetlao obraz. Zaljubljenik je u sport, a nogometnoj publici poznat je kao vrsni golman

– Privatno, u slobodno vrijeme treniram nogomet i fitness. U sklopu redovne policijske obuke, treniram i borilačke sportove te vještine samoobrane. Na svim sportskim poljima kojima se bavim dajem uvijek maksimum od sebe jer samo tako čovjek može ostvariti napredak ili zacrtani cilj – rekao je o sebi kao sportašu.

Franjo kao nogometaš. Dani provedeni u klubu djetinjstva?

– Svoj nogometni put počeo sam davne 1995. godine u NK Graničar Kotoriba, u sredini iz koje i potječem, ponajprije gledajući zajedno s ocem utakmice i ondašnje vrsne igrače NK Graničara, da bih kasnije i ja odlučio ići njihovim stopama – kaže ponosno i nastavlja: – Svoju nogometnu karijeru započeo sam u NK Graničaru Kotoriba gdje sam prošao sve selekcije od limača do seniora. Te su se selekcije natjecale u jakim ligama 2. i 3. HNL, s klubovima poput Varteksa, Čakovca, Slaven Belupa, Ždralova, Bjelovara, Koprivnice, Virovitice…

Paralelno s ligaškim nogometom natjecali smo se i u županijskom kupu te smo tri puta za redom bili u finalu međimurskog nogometnog kupa, nažalost, svaki put ostali smo drugi, više sam godina nastupao u selekciji Međimurskog nogometnog saveza U-21 te seniorskoj selekciji Međimurskog nogometnog saveza. Nakon svih nogometnih uzrasta i selekcija došao sam u seniorski sastav NK Graničara gdje sam nastupao u 4. HNL Sjever – ispričao je.

Mi ćemo k tome dodati kako je njegov otac Zlatko bio vrsni obrambeni igrač Kotoripčana ušavši kao takav u njihovu nogometnu povjesnicu.

Kada si napustio klub i zbog čega?

– Odlaskom na Policijsku akademiju 2007. godine dobio sam rješenje o radu u Policijskoj upravi istarskoj, točnije u Umagu, gdje sam proveo tri godine istovremeno igrajući nogomet za tamošnji NK Umag koji se također natjecao u 4. HNL Zapad. Godine 2016. godine vraćam seu NK Graničar da bih ga ponovno napustio 2019. godine zbog nekih drugih razloga – rekao je ne spominjući razloge.

Kako su se mijenjali klubovi?

Nabrojio ih je redom, od NK Graničar Kotoriba preko NK Umag, NK Galeb Oporovec, NK Dinama Domašinec, NK Trnave Goričan, ponovno NK Graničar Kotoriba te opet NK Galeb Oporovec u kojem čeka nastavak natjecanja.

Traženi si golman. Za svoja golmanska postignuća najviše duguješ…?

– Pošto sam sportaš u duši, tako sam se uvijek i ponašao, u bilo kojoj sredini gdje sam bio davao sam maksimum od sebe, što se i odražavalo na moje nastupe. Sport i ozbiljnost prije svega – istaknuo je.

Trenutno si u NK Galeb Oporovec. Riječ, dvije o toj sredini?

– Prekrasni ljudi, prekrasni navijači, prekrasna uprava kluba, prekrasni igrači te naravno, posebno treba istaknuti predsjednika kluba Damira Dominića koji daje svoj maksimum za klub.

Što ovdje očekuješ na sportskom planu?

– Stav uprave kluba je biti stabilan klub u 1. ŽNL. Taj stav dijelim s upravom kluba, kao i svi moji suigrači dodaje s optimizmom.

Koliko još dugo kao golman?

– Zbog moje fizičke spreme ozljede su me za sad na sreću zaobišle te bih zbog toga i svog iskustva mogao još godinama nastupati, ali to ćemo još vidjeti. Vrijeme će pokazati.

Potom?

– Za sad sam fokusiran na aktivno bavljenje svim sportovima koje sam naveo na početku intervjua. Što će potom biti, za sad nisam dublje promišljao.

Prije tri godine si po drugi puta sudjelovao na natjecanju za najspremnijeg pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ‘Prvi za Hrvatsku 2017’?

– Na natjecanju za najspremnijeg pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske “Prvi za Hrvatsku” sudjelovao sam 2015. te 2017. godine. 2015. natjecanje je bilo održano na vojnom poligonu u Slunju, dok se 2017. godine održavalo na vojnom poligonu u Kninu. Oba natjecanja sam uspješno završio. Ukratko, radi se o međunarodnom vojnom natjecanju na kojima se natječu najbolji pripadnici Oružanih snaga RH, MUP-a, a kojeg sam ja predstavljao, specijalnih snaga vojske SAD-a te specijalnih snaga drugih članica NATO-a.

Natjecanje predstavlja izazov za svakog vojnika i policajca jer iziskuje visoku razinu znanja, vojničkih vještina i psihofizičku spremu. Uz nadljudske napore izvršio sam sve postavljene zadaće, 12 radnih, 9 kontrolnih točaka, prešavši 38 kilometara dugu stazu s 25 kg vojne opreme na temperaturama često višim i od 40 stupnjeva Celzija, s oskudnim zalihama vode i hrane na neprohodnom i kamenitom terenu. Iako sam bio doveden do granica svojih mogućnosti praćenih grčevima, dehidracijom, umorom, iscrpljenošću, sve sam to zaboravio kada sam stigao do “zvona” salutirajući rukom te pozdravljajući zastavu riječima: “Domovini vjeran!” – ispričao je s ponosom i ushićenjem. Za sudjelovanja i ostvarene rezultate na natjecanjima, primio je nagradu od glavnog ravnatelja policije Marka Srdarevića.

Pripadnik si Interventne postrojbe PU međimurske. Što te je navelo na poziv policajca?

– Nakon završene srednje škole otišao sam na redovno služenje obveznog vojnog roka. S obzirom da sam i tamo postizao zapažene rezultate na raznim natjecanjima, počeo sam ozbiljnije razmišljati o poslu u vojsci ili policiji. Nakon promišljanja, ipak sam se odlučio za policiju. S obzirom da je Interventna policija perjanica policijskog posla, jer zahtjeva najvišu razinu psihofizičke spreme te se bavi s najopasnijim i najsloženijim zadaćama, nisam imao nikakve dvojbe. Nakon izvršenih testiranja primljen sam u Interventnu policiju u kojoj radim i danas.

2015. godine proglašen si najpolicajcem PU međimurske. Što ti ta nagrada znači?

– Da, 2015. godine proglašen sam najpolicajcem PU međimurske. To je bila nagrada za moj rad te spašavanje ljudskog života, što me čini izuzetno ponosnim – pojasnio je sa sjajem u očima.

Kada nisi na poslu i na nogometnom travnjaku čime se baviš?

– U slobodno vrijeme, zajedno sa prijateljem i mentorom Danijelom Maltarom, poznatim hrvatskim body builderom i fitness trenerom, a kojeg izuzetno cijenim, često provodim vrijeme u njegovom Fitness centru ‘In’ u Prelogu. Zajedno treniramo različite oblike treninga te mi njegovi savjeti i iskustva uvelike pomažu u mojoj sportskoj karijeri.

Puno znoja prolijevaš za ljepši izgled svoga tijela?

– Fizički napori pomažu za pravilno psihofizičko stanje čovjeka dok je izgled ipak stvar prvenstveno genetike.

Smeta li ti mišićna masa kao golmanu?

– Pravilno raspoređena mišićna masa u kombinaciji s mobilnošću i eksplozivnošću te dobrom kondicijskom spremom ne predstavlja problem za golmanske izazove – pojasnio je.

Pri kraju razgovora, postavili smo mu neizostavno pitanje – golmanski uzori u svijetu i Međimurju?

Rekao je kako mu je svjetski uzor Oliver Kahn, dok je to u Međimurju, koje po njemu oduvijek ima dobre golmane, njegov prijatelj Danijel Marčec–Zigi, a koji nažalost više nije nogometno aktivan.

Od kojih si nogometnih stručnjaka do sada najviše naučio?

Spremno ih je nabrojio redom – Danijel Fundak, Franjo Farkaš, Darko Stamenković, Zdravko Šupljika, Mario Ružić, Dušan Sraka, Josip Šegović.

Daljnji životni i sportski planovi i želje?

Istaknuo je kako ih nema puno, dodavši: – Prvenstveno, želio bih napredovati i usavršavati se u poslovnoj karijeri. Također, želio bih, kao i do sad, da me zaobiđu ozljede.

Nije mogao, a da ne kaže:

– Posebno me veseli što su mojim stopama krenuli nećaci Gabrijel i Vinko Dolenec. Gabrijel je obrambeni igrač, a čini mi se da ću nasljednika dobiti u Vinku, koji s veseljem navlači golmanske rukavice. Ja ću im uvijek biti najveća podrška – zaključio je. Mi ćemo k tome dodati, a poznajući Franju, da će on Kotoribi “priskrbiti” dvojac perspektivnih nogometaša.