MALA HEROINA IZ PRIBISLAVCA ‘Luka je, u odnosu na prošlu godinu, danas mnogo bolje’

Djevojčica je ujedinila Međimurje tokom 2019. godine. Isplatilo se. Njezino je zdravstveno stanje danas puno bolje.

Prije otprilike godinu dana, u javnosti se počelo pisati o Luki Lehkec (4), djevojčici bez postavljene dijagnoze, s vidljivom mišićnom slabošću kojoj se još ne zna uzrok. Naš portal je bio prvi koji je tu nedaću obitelji Lehkec iznio javnosti.

Pokrenuli smo lavinu reakcija javnosti koja se senziblizirala sa sudbinom djevojčice i njezine obitelji, mame Vlatke, tate Elvisa i brata Tristana. Godina 2019. je bila Lukina godina jer javnost “med dvema vodami” i te godine znala prepoznati ljude kada su u nevolji i kada im treba pomoći. I pomogli su.

Gdje je i kako je danas Luka, koju smo već kod prvog susreta nazvali heroinom? Svi će reći s pravom…

– Unatoč iscrpnim testiranjima i multidisciplinarnom praćenju djeteta od najranije dobi, unatoč interesu naših najvećih stručnjaka i internacionalnom ispitivanju uzoraka krvi, još se uvijek ne može reći što je to što je Luki uzrokovalo stanje s kojim živi. Njezini mišići sami od sebe nisu dovoljno jaki da bi nosili težinu tijela, a posljedica toga su iščašeni kukovi i skolioza, tj. iskrivljena leđa – kaže njezina majka danas, a kako bi nas vratila i podsjetila na iznijete Lukine tegobe.

Roditelji su godinu dana poslije osjetili potrebu da javnosti, jer mnogi još uvijek pitaju na svoj način za Luku, na to odgovore.

– Nakon brojnih humanitarnih akcija od prošle godine, skupilo se dovoljno novaca za svaku Lukinu medicinsku potrebu. Zahvaljujući uplaćenim sredstvima, Lukin je raspored ponovno pun aktivnosti koje joj pomažu napredovati. Svaka od terapija osmišljena je usmjereno, ciljano, za Luku – kažu sa zahvalnošću.

Njezina mama će o tome detaljnije i stručnije…

– Osim fizikalnih terapija, brinemo i o prehrani djeteta, a sad joj možemo priuštiti i brojne dodatke prehrani koji joj pomažu optimalno apsorbirati sve ono što je dobro za njezin organizam. Time osnažujemo njezino tijelo i iznutra, jačamo mišiće, izdržljivost, ubrzavamo izmjenu tvari koja je bila usporena te kočila razvoj i napredak u cjelini. Nakon svega uloženog truda i pojačanih terapija koje su nam omogućile humanitarne akcije, kao roditelji možemo subjektivno primijetiti da je Luka u odnosu na prošlu godinu mnogo bolje – kaže mama Vlatka očima posebnog sjaja.

Njezin je mišićni tonus bolji, to znači da joj se koža više ne vuče, već djeluje čvršća, krepkija, a majka će k tome dodati…

– Kad ju dignemo u naručje, Luka se primi čvrsto za nas i sama drži svoje tijelo, dok je ranije bila otežana i opuštena. Skolioza je još uvijek prisutna, rebra su pomaknuta i rotacija u kralježnici je još uvijek tu, to je stanje s kojim će Luka živjeti zauvijek, no veseli nas što joj je grbica očigledno manja, a leđa joj ne propadaju u opušteno stanje kao prije. Naš je ortoped, dr. Đapić, upozorio da se Lukin stupanj skolioze smanjio u odnosu na prošlu godinu, s 45° na 32° po Cobbu, što pripisujemo napornom i upornom provođenju fizikalnih terapija pod vodstvom stručnjaka.

Zdjelica se čini manje nakrivljena i uvrnuta nego prije, stabilnija je i to olakšava i postavljanje na noge. Kukovi su iščašeni, no to Luki u kretanju ne smeta. Iste promjene su primijetili i naši terapeuti, vrijeme potrebno za reakciju tijela tijekom fizikalne terapije je kraće, a i reakcija je više negoli prije godinu dana.

Luki smo nedavno kupili novo stabilizacijsko odijelo i čarapice za ispravljanje položaja stopala u Engleskoj, ima novu plastičnu ortozu za leđa u kojoj spava, te ortopedsku hodalicu za pokušaje hodanja. Jača je i stabilnija te time izdržljivija i motiviranija. Luki se općenito stvaralo mnogo sluzi u organizmu, što joj je otežavalo disanje.

Danas je toga mnogo manje, a Luka je i jača te se lakše bori s time. Noćni je san ove godine mnogo bolji nego prije. Dok se ranije budila više puta kroz noć zbog otežanog disanja, sada lakše spava i bolje diše zahvaljujući napretku cjelokupnog organizma. Čak joj i znoj drugačije miriše, što svjedoči drugačijim kemijskim procesima u njezinom tijelu – završila je optimistički, dodavši za kraj: – Zahvalni smo našoj zajednici na pruženoj pomoći jer sada doista možemo reći da smo pokušali sve što smo znali da bismo pomogli našem djetetu.

Njihova upornost, upornost Luke u našim su mislima. Ovaj prilog je samo podsjetnik na godinu koja je iza sviju nas. Govorimo u množini jer svi smo i mi Luka.