PORUKE ŠTRIGOVSKOG ŽUPNIKA

ŽUPNIK KRISTIJAN KUHAR ‘Ovo je prilika da obitelj bude zajedno!’

Nalazimo se u izazovnom vremenu, novonastala situacija za sve nas je neizvjesna i teška. Traži od nas odgovornost, brigu i ljubav jednih prema drugima. Tim povodom porazgovarali smo s štrigovskim župnikom dr. sc. Kristijanom Kuharom

Govoriti o Božjoj kazni kosi se s našom vjerom, smatrate li da nas ipak na neki način On “upozorava”? 

Da, govoriti o Božjoj kazni kosi se s našom vjerom, s evanđeljem, s čitavom porukom kršćanstva. Nažalost, danas susrećemo mnoge koji misle da je ovo nekakva Božja kazna. Međutim, ja nisam nigdje naišao da Bog kažnjava, te da postoji neka relacija između Božje kazne i umilostivljenja Boga, ili pak dualizam Boga koji voli i Bog koji kažnjava. To pak nije kršćanski.

Mi kršćani, vjernici, slušamo i slijedimo riječi evanđelja. Ondje Gospodin nije nigdje rekao da će nas kazniti, nego da je došao da nas spasi. Još više, obećao nam je trpljenja u ovome svijetu, ali i ono “ja sam pobijedio svijet”. I rekao je da nas nikada neće ostaviti same i da je s nama do svršetka svijeta i povijesti. Dakle, evanđelje je poruka vjere i nade.

Ali to shvatiti, i prihvatiti poruku vjere i evanđelja, današnjem čovjeku je teško. Postali smo ljudi racionalnosti, egzaktnosti i instatnosti. Sve nam mora biti jasno, sve dostupno i sve odmah – sada. Ušli smo u period povijesti u kojoj je užurbanost i stres naš najbolji prijatelj i pratitelj. I sada je to odjednom stalo. Za shvatiti poruku evanđelja potreban je mir, tišina, pauza od svega što nam u životu čini buku i što nas uznemiruje. I možda je upravo to ono upozorenje od Boga: stanite ljudi malo! Možda nam u ovoj situaciji i želi reći: Ovdje sam!

Jedna je zanimljivost gledati današnje obitelji. To je samo jedan maleni primjer. A to je televizor. Na primjer, u blagoslovu obitelji sam na mnogim mjestima naišao da televizor radi, premda ga nitko ne gleda. Bitno je da nam nešto stvara buku kraj nas, da nas nešto drži napetima, da nas ometa u obiteljskom razgovoru, u komunikaciji i odnosima. Da ne govorim dalje o pitanju potrebe kretanja, susreta, i tako dalje. U toj perspektivi se nalazi i problem ljudi koji se ne drže samoizolacije i time čine loše svojim sugrađanima, svojim bližnjima. Ne moći biti na miru!

Bog progovara u tišini, u praznim ulicama, a sada i u praznim crkvama. Krist patnik kojega u korizmi nasljedujemo i o kojemu trebamo više razmišljati sada dobiva priliku da se čuje njegov glas.

Novonastala situacija može se iskoristiti za zbližavanje s bližnjima. Prilika je to da se obitelj još više upozna i zbliži. Što biste poručili na tu temu našim čitateljima?

Svakako je ovo prilika da obitelji budu skupa. Možda da se upoznaju ponovno, da razgovaraju i nadoknade toliko vrijeme koje nisu mogli biti skupa. Trenutno nema onoga, radim od 8 do 16, umoran sam… Sad je ovo: biti kod kuće, biti zajedno.

Izgubilo se i kod nas, na selima, onaj vrijedan običaj obiteljskog zajedništva koji se posebno očitovao u nedjeljnom obiteljskom ručku. To je, uz nedjeljnu svetu misu, najsvetiji trenutak obiteljskog zajedništva. Izgubila se i molitva u obitelji. Možda je ovo prilika da se to povrati. Naime, svaka kriza je dobra, jer kriza nije nešto loše. Kriza znači razlučivanje. Možemo iz ove krize izvući ono što nas povezuje, a što smo izgubili. Inače sam naivno pozitivan, ali ovaj put vjerujem da će iz svega ovoga izići nešto dobro za nas.

Obiteljima, vjernicima bih poručio ono što poručuje i stožer civilne zaštite: budite doma! Obavljajte svoje redovite dužnosti u vinogradima, poljima, vrtovima, što god možete sami, ali budite doma!

Crkve su nažalost prazne te je zabranjeno okupljanje vjernika u njima. Kakav je osjećaj slaviti Euharistiju u praznoj crkvi?

Osjećaj je…pa grozan! Mislim da je najgora noćna mora svakoga svećenika prazna crkva. Ispočetka je to bilo jako emotivno i tužno, ali nije vrijeme za biti emotivan. Mi svećenici sada moramo biti trezveni i prihvatiti ovo kao naš križ, naše trpljenje i naše odricanje, te i dalje biti tvrdoglavo ustrajni u molitvi. Možda sada još više dolazi do izražaja naša obaveza moliti za povjereni nam narod. Gledam to ovako: tu sam radi vjernika, tu me Crkva poslala služiti Bogu i narodu, nisam tu zato što mi je lijepo. I zato, iskoristili smo mogućnosti koje nam pruža suvremena tehnika i dostupnost društvenih mreža ljudima da im prenesemo otajstvo spasenja i donesemo poruku nade. Da im pokažemo da smo tu za njih, da ih nitko nije ostavio same. Bilo bi zasigurno lakše da svećenik sam za sebe recitira misu, ali kad postoji ovakva mogućnost i dobra volja župnih suradnika, bio bi grijeh propusta to ne činiti.

Zanimljiva je stoga i poruka biskupije iz Graza koja se svako malo pojavljuje na internetu: Niste sami! Eto, to je smisao naših misa preko kanala društvene mreže, reći ljudima da unatoč zabrani javnog okupljanja na bogoslužje nisu sami, nisu ostavljeni niti zaboravljeni.

Vaša facebook stranica “Župa Štrigova” vrlo je popularna i iz dana u dan prijenos slavlja Euharistije prati sve više vjernika. Kako ste došli na tu ideju? Prate Vas čak iz Njemačke, Švicarske, Kanade i Bolivije. Kako vjernici reagiraju na taj način slavljenja mise? 

Ne znam za brojnost. Ali, iskreno to mi i nije bitno. Bitna je poruka i bitna je euharistija koju svećenik slavi u župnoj crkvi, bitna je molitva koja okuplja vjernike u to vrijeme. A ideja je došla, koliko se sjećam na raspravi župnog pastoralnog vijeća, kada je biskup Bože Radoš uputio odredbe kojih se treba držati u vrijeme COVDI-19 opasnosti. Tada smo počeli planirati i što ćemo kada dođu i druge odredbe, jer smo pratili stanje u susjednoj Sloveniji i Austriji. Htjeli smo se pripremiti za ono što je tada, 14. ožujka bilo na stvari, ali i za ono što je došlo 20. ožujka, tj. odredba HBK od slavljenju svetih misa bez vjernika i o suspendiranju svih javnih bogoslužnih okupljanja. U dogovoru sa župnim suradnikom Matejem Ščavničarom, skupili smo opremu i krenuli, isprva za probu, a kada je profunkcioniralo, odlučili smo nastaviti.

A kako vjernici reagiraju ne znam. Još nisam imao prilike susresti se toliko s vjernicima. Jedna starija gospođa, koju sam sreo u dućanu neki dan mi je rekla da nas prati svaku večer i da joj je to jedina nada. Ako je tako, onda sve ovo ima svrhu.

U znak ohrabrenja što poručujete našim čitateljima?! 

Znak ohrabrenja? Budite doma! I ostanite u životima pozitivni, a na virus negativni.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije