U subotu započinju predsmotre međimurske popevke. Tim povodom porazgovarali smo s Stjepanom Hranjecom, prof. emeritusom, velikim poznavateljem međimurske popevke te članom stručne komisije
U subotu započinju predsmotre međimurske popevke. Prva predsmotra održat će se ove subote u Športskoj dvorani Osnovne škole Štrigova, 21. ožujka predsmotra će se održati u Donjem Kraljevcu dok će se 28. ožujka predsmotra održati u mađarskom Murakeresturu. Tim povodom porazgovarali smo sa Stjepanom Hranjecom, prof. emeritusom, velikim poznavateljem međimurske popevke te članom stručne komisije koja odabire popevke za centralnu smotru koja će se održati 6. lipnja u Nedelišću.
Rodili ste se u Goričanu, živite u Čakovcu. Iako ste, vjerujem, proputovali dosta svijeta što privatno, što poslovno, ostali ste živjeti u našem malom Međimurju. Danas kad se okrenete iza sebe, bi li možda izabrali neko drugo mjesto za život?
Apsolutno ne! Zavičaj je zipka u kojoj smo se odnjihali te joj se čovjek, pogotovo u jesen svoga života, uvijek vraća. A tko zataji zavičaj, zatajio je, zapravo, sama sebe. Možda bih, ako bi trebalo, na drugom mjestu izabrao Slavoniju u kojoj sam, kao nastavnik na osječkom Filozofskom fakultetu, proveo pet (ratnih) godina, ujedno i sudjelujući na pakračkom bojištu.
Priznati ste znanstvenik na području dječje književnosti, folkloristike i kajkavštine. Postoji li poveznica među ta tri područja?
Svakako. Veza usmene i pisane kajkavske književnosti neprijeporna
je; uzmite samo književnu sudbinu Mikule Pavića
– nemoguće je o njemu govoriti ako nam nije poznata narodna
(usmena) međimurska popijevka, ispjevana na dragom našem kaju.
Zato sam na Učiteljskom fakultetu bio nositelj znanstvenog
projekta “Interferencija (međuprožimanje) usmene i dječje
književnosti”, a još za dekanskog mandata organizirao nekoliko
vrlo uspjelih znanstvenih skupova o kajkavštini u nastavi. I
objavio zbornika radova.
Ove se godine održava 36. smotra međimurske popevke u
Nedelišću. Mislite li da se dovoljno radi na očuvanju popevke –
nematerijalne kulturne baštine čovječanstva?
Najprije dopustite dopunu: ove godine biti će 49 godina od održavanja dragocjene nam smotre Međimurske popevke (trebalo bi pisati: Međimorske!), dakle, iduće godine biti će jubilarnih 50 ljeta! Doduše, vaš podatak stoji jer se smotra u početcima nije održavala svake godine. O Vašem pitanju dao bi se napisati čitav esej! Činjenica je da živimo u posve drukčijim – globalističkim, internetskim – vremenima nego otprije pedesetak godina. Nestalo je društvenih uvjeta (okupljanja, rad, običaji) u kojima se “proizvodila” i njegovala naša popijevka, a k tome, njezini nositelji su već u poodmaklim, častnim godinama ili su se preselili u drugu stvarnost. Zato su i nedelišćanska i druge smotre izuzetno važne za njezino očuvanje jer popijevka je naš identitet: bez nje kao da ne postojimo. Stoga i nije slučajno da se našla na svjetskoj listi nematerijalne kulturne baštine, što je izuzetno priznanje.
Kako potaknuti nove naraštaje na “popevanje popevke” kad su zaglušeni “lakim notama” svagdašnjice?
Kao nastavnik koji predaje budućim učiteljima (nasreću još uvijek, jer fizički i mentalno mogu, a i pravno, kao professor emeritus) reći ću: škola i samo škola, od nje sve počinje! To nastojim promovirati na predavanjima što više mogu. Na satovima hrvatskog jezika, glazbenog odgoja pa i na satovima prirode i društva učitelji ne da trebaju nego moraju u nastavne sadržaje što više utkivati narodnu baštinu, poglavito popijevku, oduševiti đake i na zborskim svečanostima što više je predstavljati. Ali i inače: znam slučaj već umirovljene učiteljice koja je povela svoj razred na izlet Međimurjem i kako su provozili krajem tako im je otpjevala prigodnu popijevku (primjerice, uz Muru Mura, Mura i slično). Isto tako veliku ulogu u tome ima Dječja smotra međimurske popijevke u Sv. Martinu, što je osobita zasluga prof. Dražena Crnčeca, sadašnjeg općinskog načelnika. A što se tiče “lakih nota” i one mogu biti ispisane u narodnom, folklornom “štimungu”, zašto ne? To jest, pored izvorne interpretacije svakako otvarati mogućnosti i za suvremenije interpretacije jer će i one biti motivirajuće za život i prenošenje popijevke.
Je li popevka stvarno “vu serdini srca” svakog Međimurca?
Vjerujem da jest, osobito u onih koji su daleko od rodne grude; naime, tek kad nam je nešto drago daleko, znamo koliko nam vrijedi! No, ako je već nosimo, trebali bismo je što više čuvati i pronositi. To je naša “sveta” dužnost.
– Teško je to reći, osim “dej Božek”! Ako su se pojedinim glazbenim frazama naše popijevke nadahnjivali jedan Mozart i Beethoven, ako je popijevku V jutro rano ja se stanem Joseph Haydn koristio za carsku austrougarsku himnu Gott erhälte, ako znamo da se već koncem 12. stoljeća u crkvi pjevala božićna Narodil nam se Kralj nebeski, dakle ako naša popijevka ima višestoljetni kontinuitet, nema razloga biti skeptik i za budućnost; poznata etnologinja Marijana Gušić zapisala je da je međimurska popijevka aere perennius, trajnija od mjedi, a mjed, mesing ne nagriza rđa, tad se možemo nadati da će i naši unuci/praunuci popevati Lepo naše Međimorje…
Ove subote u Štrigovi će se održati prva ovogodišnja predsmotra. Kakav je domaćin Štrigova? Što očekujete od predsmotre u Štrigovi?
Štrigova se pokazala kao izvrstan domaćin predsmotre Međimurske popevke! I vođenje i priprema pozornice i ukupna organizacija potvrđuju da su se domaćini prijašnjih godina pripremili vrlo savjesno i odgovorno. A to pokazuje i njihov odnos prema popijevci. Nema nikakvih razloga da tako, ma još i bolje, ne bude i ove, 2020. godine. –završava naš razgovor prof. emeritus Stjepan Hranjec.