Miroslav Grahovec (27) iz Mačkovca je prije dvije godine odselio na Island. Nije znao što ga čeka, no, nije previše razmišljao i uputio se u avanturu života. Sad je, kaže, oduševljen i planira tamo izgraditi budućnost i obitelj
Hrvati odlaze u Njemačku, Norvešku, Austriju, Irsku… Međutim, u zadnje vrijeme sve više njih se odlučuje za krajnji sjever – otočnu državu koja ima gotovo troduplo manje stanovnika od Zagreba.
Riječ je, naravno, o hladnom Islandu. Na taj potez se odlučio i Međimurec Miroslav Grahovec koji je s nama podijelio svoju priču.
Kada si odselio iz Međimurja na Island i što te je
potaknulo da napraviš takav potez?
Odselio sam sredinom 2018. godine, netom nakon Svjetskog
prvenstva u Rusiji. Na taj potez me nagnalo više toga. Najviše je
to bilo želja za otkrivanjem nečeg novog,
samostalnim životom, kao i želja za životom u društvu o
kojem sam čitao mnogo u člancima o Islandu, kao i čuo iz prve
ruke od mog prijatelja Roberta Posavca iz
Čakovca, koji mi je zapravo i pomogao oko dolaska ovdje.
Je li bila teška odluka ostaviti domovinu i odseliti
daleko od obitelji? Kako je obitelj prihvatila tvoju
odluku?
To u početku svakako, kome i ne bi bila, pogotovo jer je ipak
riječ o zemlji udaljenoj više od 3 tisuće kilometara i jednoj
potpuno drugačijoj kulturi. Međutim, odluku o tome nisam donosio
predugo, kao što zna biti slučaj s ljudima, više se to
dogodilo brzo i spontano. Obitelj me, naravno, podržala u
tome.
Koji si posao radio kod kuće i koji si posao prihvatio na Islandu?
U Međimurju sam većinom radio poslove u metalnoj industriji koja
je, uostalom, i najproširenija u Međimurju. Ovdje sam pak, odmah
po dolasku, pronašao poprilično zanimljiv i neobičan posao.
Naime, zaposlio sam se u firmi koja je bavi proizvodnjom lijekova
za fertilitet životinja (farmaceutskom medicinom), a taj lijek,
odnosno proizvod firme, je bočica dobivena dugotrajnom
filtracijom hektolitara citoplazme, uzete iz krvi nosećih ženki
konja. Budući da je na Islandu poprilično mnogo farmi konja, radi
se o isplativom biznisu, samim time što je naša firma jedina koja
se bavi time na Islandu, a proizvod plasira isključivo u
inozemstvo.
Kakvi su bili tvoji počeci na Islandu, je li ti bila
teška prilagodba?
Rekao bih da nije bila, vjerojatno zato što sam stigao po ljeti,
na još koliko toliko toplo vrijeme, ha ha. Kolege na poslu
su me odlično prihvatili te mi, zajedno s već spomenutim
prijateljem iz Međimurja, puno pomogli oko prilagodbe,
birokratskih pitanja itd. Neki od njih su mi u i
međuvremenu postali dobri prijatelji, tako da sve prošlo glatko i
u najboljem redu.
Na Islandu je službeni jezik islandski. Međutim, po mojoj procjeni, 95% Islanđana govori engleski veoma dobro, što je odlično, tako da ne postoji jezična barijera. Engleski je dovoljan za obavljanje velike većine poslova, osim u najstručnijim zvanjima. Što se samog Islandskog tiče, budući da su me jezici i učenje novih oduvijek privlačili, veoma sam brzo krenuo učiti islandski, te sam do sada poprilično svladao osnove, kao i svakodnevnu komunikaciju. Jezik je poprilično težak, no, meni je veoma zanimljiv, tako da ga učim s velikom radošću. Što zbog toga, što zbog još veće prilagodbe i uklapanje u društvo.
Kako izgleda jedan radni dan na Islandu?
Islanđane bih opisao kao skromne, pozitivne i radišne ljude. Ono što se razlikuje od velike većina država jest to da ovdje djeca mogu početi raditi punopravno već sa 16 godina (od dolaska u srednju školu), te ih većina već od rane dobi počinje zarađivati prvi novac, a to sve u cilju sklapanja dobrih radnih navika kod mladih ljudi. Ono što je pomalo različito od Hrvata jest da im radni tjedan djeluje nekako različitije od vikenda. Radnim tjednom su više posvećeni poslu, obitelji, hobijima, poprilično mirni, nemaju običaj sjediti na kavi popodne. Međutim, od petka do nedjelje itekako se vole opuštati, da tako kažem ludovati po barovima, najviše u centru Reykjavika,koji je stvarno krcat s više od stotinu barova, pubova i disco klubova, prepunih zabave različitog sadržaja i karaktera.
Pa i ne, to ovdje velikoj većini ljudi nije problem, budući da
ovdje i ljudi koji zarađuju minimalac mogu voditi
jedan pristojan i normalan život. Naravno da će svakome
Hrvatu, primjerice, zvučati šokantno cijena hamburgera s
pomfritom od otprilike 120 kuna, ili cijena pive u kafiću od oko
70 kn, ali to je isto nešto što ti s vremenom postane normalno i
na što se privikneš.
Ono što je na Islandu uvjerljivo najskuplje su cijene nekretnina,
koje posljednjih godina zbog sve većeg naseljavanja ljudi i cvata
turizma lete u nebo. Posebice ovdje u Reykjaviku ,što za najam,
što za kupnju. Velik broj Islanđana zbog toga dijeli stambeni
prostor s nekim, a većina mladih parova veoma brzo počne živjeti
zajedno. Cijene svakodnevnih potrepština i nisu nešto izrazito
skuplje, a ono što je veoma jeftino su cijene električne
energije, vode (koja je praktički besplatna i potpuno pitka
diljem cijele zemlje), grijanja i ostalih ‘režija’, sve zbog toga
što je zemlja bogata hidro i geotermalnim izvorima energije.
Na što se bilo najteže priviknuti?
Budući da sam nekako ipak uvijek više bio sklon ljetnim uvjetima
i vremenu, najteže mi se bilo prilagoditi na dužinu zime, koja i
nije nešto puno hladnija nego u Međimurju, već traje itekako dugo
– od sredine desetog mjeseca pa sve do početka ili sredine
travnja.
Nije neobično vidjeti laganu susnježicu čak i u svibnju, kao i u
rujnu. Isto tako, tijekom prosinca i siječnja dnevna svjetlost
traje tek oko 5 sati (mrak je sve do 10 ujutro), što na podosta
ljudi, kao i mene ponekad, djeluje pomalo depresivno. Ali, opet s
druge strane, isto tako tijekom ljetnih mjeseci svjetlost traje
praktički 24 sata, što je meni bilo poprilično fascinantno, te mi
je, za razliku od dosta ljudi koji tijekom tih mjeseci imaju
problema sa spavanjem, to razdoblje jako lijepo.
Koje su najveće razlike između Islanda i Hrvatske koje si
ti primijetio?
Najveća razlika je u mentalitetu ljudi, nekako mi sve djeluje
opuštenije. Kod Islanđana se puno rjeđe može primijetiti sklonost
ljutnji, čak imaju i poznati moto ‘Þetta reddast’,iliti ‘ma sve
će se to nekako riješiti’, a sve to utječe i na radnu, a i
općenitu atmosferu među ljudima.
Fali li ti Međimurje/Hrvatska i koliko se često vraćaš u Lijepu našu?
Lagao bih kad bih rekao da mi ne fali. Da, malo fali, posebice
par najboljih prijatelja i obitelj. U Međimurje dolazim 2 do 3
puta godišnje, što je po meni i više nego dovoljno, a opet i
isplativo.
Razmišljaš li možda o povratku kući?
Iskreno, ne. Već nakon kojih mjesec dana ovdje sam bio toliko
oduševljen svime da sam odlučio ovdje zauvijek ostati, izgraditi
budućnost, jednog dana i obitelj. Nikad ne reci nikad, no,
trenutno zaista ne vidim kako bih taj pristup i odluku mogao
promijeniti.
Što bi poručio kao osoba koja je odselila iz Hrvatske našim Hrvatima koji ostaju u zemlji?
Svatko može izgraditi svoju sreću tamo gdje mu najviše odgovara. Kao što se to meni dogodilo ovdje, tako se to nekome može i u Hrvatskoj, zašto ne. Kao što nije dobro nekoga sprječavati i odgovarati od iseljavanja negdje drugdje, tako nije ni dobro nekoga da tako velim ‘huškati’ na pronalazak posla negdje vani. Najviše je važno da si sretan tamo gdje jesi.