Na ovogodišnje Štefanje, ovo dvoje uglednih, ugodnih i dobrih ljudi proslavili je Zlatni pir
Na blagdan Svetog Stjepana prvomučenika ili narodnosno rečeno Štefanje 1969. godine u župnoj crkvi u Vratišincu pred župnikom velečasnim Ljudevitom Balentom oženili su se Mijo i Marija Mesarek. Mijo iz Dekanovca i Marija iz Križovca.
Na ovogodišnje Štefanje, ovo dvoje uglednih, ugodnih i dobrih ljudi proslavili je Zlatni pir, koji je započeo njihovim sudjelovanjem na Svetoj misi u župnoj crkvi u Murskom Središću. Svetu misu zahvalnicu služio je domaći župnik velečasni Marijan Horvat, koji im je čestitao na hrabrosti, vjeri i jubileju, a to su nakon mise učinili njihovi prijatelji i poznanici.
Poslije mise, Mijo i Marija su u vratišinečkom Royalu za svoju djecu i unuke priredili svečan i slavljenički objed. Dok su čekali da na objed pristigne Marijina majka Barbara, za šank smo sjeli s Mijom koji nam je ukratko opisao 50 godina zajedničkog života.
– Samo zamisliti možete kako je to onda bilo kada smo se Marija i ja upoznali, a zatim i oženili. Cijeli život ću pamtiti po kakvom snijegu, preko 80 centimetra debljine ili visine, smo išli po zaručnicu iz Dekanovca u Križovec. Ali, bilo je lijepo i minulo je, bili smo mladi i zaljubljeni. E, onda je počeo novi život, niti težak, niti lagan, ali izazovan. Ja sam radio u Ljubljani gdje sam bio i boksač, a supruga je ostala u Međimurju. U braku su nam se rodili sinovi Krešimir, Miljenko i Alen koje smo, domaće rečeno ‘za život pripremili’ i danas smo na njih izuzeno ponosni. Imamo petero unučadi koja nas voli i radost i ukras su naš. Godinama sam radio u svijetu od Slovenije i Njemačke preko Libije i Iraka do više europskih zemalja. Sve te godine supruga je bila kod kuće s djecom i skrbila za njih, ali i obitelj, na čemu sam joj jako zahvalan.
Ja pak sam u svijetu nastojao što više zaslužiti i doma poslati, te smo tako našparali za solidan život, te stvorili dom i kuću u Murskom Središću. Zapravo, svih ovi 50 godina oboje smo živjeli za dom i obitelj, svetinje svakog čovjeka koji drži do nauka roditelja svojih i vjere katoličke. Nikada, ali nikada nismo zaboravili na Boga koji nas je štito i uz nas bio i danas smo upravo Njemu zahvalni za sve što smo ostvarili i što imamo.
Tipična smo današnja međimurska obitelj. Mi doma, a djeca na
svojemu, no uvijek kad je i najmanja prigoda zajedno smo. Nemam
se ni na što niti za što požaliti. Skromnost i poniznost, a opet
i gordost vodili su nas u životima nas dvoje, a to prenosimo na
mlade naše, kao i na one koji nas žele čuti. Neka tako ostane u
danima, tjednima, mjesecima ili godinama koji su pred nama, a
ovaj dan neka ostane lijepa uspomena na događaj kojeg smo si
željeli i na zadnje se ga včekali, ispričao nam je Mijo, dok je
Marija za stol, brižno, majčinski i radosno slagala slavljenike
za stol s ukusnim objedom.
Čestitamo Mesarekovima i želimo im svako dobro!