ARHITEKTI IZ ČAKOVCA Bojan Perhoč i Vesna Makovec stvaraju prostor kojem pripadamo

Iako je njihov odnos vrlo dinamičan i specifičan, ovo dvoje arhitekata rukovodi se jednom važnom vertikalom - odgovornošću. Zato stvaraju prostor u kojem bivanje s nepoznatim ljudima ne izgleda strano, a prostor nepoznato. Stvaraju prostor kojem pripadamo

Na drugoj godini mog studija u Zagrebu slušala sam predmet koji su držali jedan profesor i jedna profesorica. Iako su imali podijeljene seminarske grupe, predavanjima su često prisustvovali oboje. Priključili bi se diskusijama koje su započeli sa studentima, a često bi se i sami sučelili. Nerijetko bi se usred predavanja posvađali i jedno od njih napustilo bi predavaonu. Nas studente to je ispočetka šokiralo, kasnije nam je bilo posve normalno. Štoviše, uzbudljivo.

Ne zato jer smo uživali u svađi, već zato jer su njihova predavanja bila najzanimljivija. Kroz njihove visokoargumentirane rasprave saznali bismo o materiji više nego iz klasičnog oblika predavanja. Svađe su bila kratkotrajne, izbivanje iz predavaone još kraće. Bila je to osebujno iskrena komunikacija ljudi koji znaju tko su i što žele reći. Internim jezikom koji smo s vremenom i mi naučili.

Dinamika i radna kemija Vesne Makovec i Bojana Perhoča neodoljivo me podsjetila na profesore iz Zagreba. Jer rijetki su primjeri u kojima suradnja dvoje autoritativnih, dominantnih i samosvjenih ljudi traje dvadeset godina. I rezultira izložbom kao epilogom njihovog ravnopravnog rada. Izložba ‘UrboArhitektura 20+20’ kronološki je pregled arhitektonskog i urbanističkog stvaranja ovih međimurskih arhitekata.

– Pet godina nakon rata nastao je veliki investicijski ‘bum’. Od 2000. do 2008. (do recesije) puno smo projektirali, uglavnom poslovnu arhitekturu svih vrsta. Gotovo da ne postoji vrsta građevine koju nismo projektirali – trgovački centri, autosaloni, hoteli, upravne, višestambene i stambene građevine. Zezali smo se da nismo projektirali atomsku centralu, ali jesmo geotermalnu u Draškovcu – govori Perhoč.

A projektirali su i trgovački centar Betex na čakovečkom Jugu.

Djeca čakovečkog Juga dijelila su se na onu koja se sanjkaju na brežuljku kod crkve i na onu koja se sanjkaju na brežuljku kod zgrada. Međusobno smo se posjećivali, ali znali smo kojem brežuljku pripadamo. Bio je to neki nikad izgovoren dogovor. A onda je stigla vijest da se brežuljak iza zgrada ruši jer dolazi trgovački centar – Betex. Djeca su udruženo protestirala, ali su na brežuljak ubrzo zaboravila jer je čakovečki Jug dobio svoj centar, prostor u kojem i oko kojeg smo se igrali. Prostor u kojem smo zaista odrastali. Danas je trgovačkih centara puno, ali tad je taj prostor imao svoj smisao i osobnost. Betex nije bio samo trgovački centar, bio je institucija koju je projekirao Bojan Perhoč.

– Betex je bio privatna investicija jednog poduzetnog čovjeka, pokojnog Dragutina Trstenjaka, firme Betex i njegove obitelji; za ono je vrijeme bio nepojmljiv objekt, izgledom i funkcijom. Dizajnirali smo čak i fasadu jer je investitoru gotova limena industrijska fasada bila preskupa pa smo bili primorani s limarom pronaći rješenje i sami dizajnirati limenu fasadu. Ove godine, promjenom vlasnika, radimo rekonstrukciju tog objekta i time, na neki način, zatvaramo krug – kaže.

Perhoč nastoji svakom projektu dati autorski pečat.

– Pokušavamo građevinu dizajnirati tako da se uz ime investitora veže i ime građevine koju smo za njega projektirali. Lesnina, kad je došla k nama, nije imala unificirani dizajn. Imali su nekoliko objekata i svi su bili različiti. Nije postojao neki standard u izgradnji, postojala je samo reklama u kojoj je ime ‘Lesnina’ bilo crno i podvučeno žutom crtom. Mi smo bili prvi koji su dizajnirali objekt i pritom se služili crnom i žutom bojom – rekao nam je.

I dok se arhitektonskim dijelom bavi Bojan Perhoč, Vesna Makovec zadužena je za urbanizam; jedan od njenih mnogih projekata je urbanistički plan Grada Preloga. Grad, koji prije nisam ni spominjala, danas pokazujem svojim prijateljima pristiglim iz udaljenijih gradova ili drugih država. Kave u centru Preloga i šetnje marinom postale su naglo, ali prirodno, ritual mnogih, a pomisao da se presele u taj visokoroganiziran i izuzetno topao gradić, vrlo im je bliska.

– Prelog je zanimljiv primjer malog grada koji se naglo razvio u zadnjih dvadeset godina. Mislim da u Hrvatskoj ne postoji takav primjer. Prelog prije dva desetljeća nije imao ni asfaltirane pločnike. Prije nego je napravljena hidroelektrana i akumulacijsko jezero, područje južno od škole bilo je močvarno i manje vrijedno. Poslije izgradnje jezera, zemljištu je promijenjena namjena, postalo je građevinsko. Nakon što je postao grad, Prelog je postao i vlasnik spomenutog zemljišta; prepoznao je potencijal tog prostora i prodajom zemljišta po povoljnoj cijeni privukao mlađu populaciju. Pri izradi urbanističkog plana uzimalo se u obzir da je prostor namijenjen urbanoj populaciji pa su zato i građevinska zemljišta za individualno stanovanje površinski manja nego u okolnim naseljima – objašnjava arhitektica kojoj nije cilj samo prostorno proširiti Prelog, već od njega napraviti grad.

– Potrebno je 10, 15 godina da se prostor oblikuje. Urbanističko planiranje Grada Preloga počelo je 1999. Tad smo bili jedan od rijetkih biroa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koji se time bavio. Prelog je odavno industrijski osviješten; nastao je prije Čakovca, osnovali su ga njemački obrtnici. Dakle, ima dugu obrtničku tradiciju i zato Preložani i imaju drugačiji odnos prema industriji. Preložani su imali jako veliku želju da se njihov grad i vizualno preoblikuje u centar donjeg Međimurja, a ta se transformacija postupno ostvaruje. Planiranjem višestambenih zgrada želimo se u narednom periodu usredotočiti na tu, gradu svojstvenu, izgradnju – rekla je.

Namjeravaju urediti i prostor preloške Marine unutar kojeg je predviđena rekreacijska zona. Sad je isplativo ulagati u to područje jer prostor nije više u ingerenciji HEP-a, već Hrvatskih voda i koncesija je na narednih trideset godina pripala Gradu.

Kao problem u svojoj urbanističkoj karijeri, arhitektica je izdvojila devastirane prostore. Jer revitalizacija prostora nije uvijek ostvariva.

– MTČ u Čakovcu najevidentniji je primjer; nekoć je bio smješten na kraju grada (iza parka nije bilo ničega), ali se uslijed urbanog razvoja kroz pedesetak godina našao u centru. Još je 1948. postojao plan prema kojem je MTČ trebalo preseliti u Globetku. I Čaraparija i tiskara Zrinski preseljene su iz centra. Suprotno planskim smjernicama, MTČ je ostao u središtu Grada; problem razvoja industrije na lokaciji koja za to nije adekvatna, desetljećima se odgađalo riješiti, sve do propasti tvrtke. Sada je prostor materijalno devastiran, ali ga se može sadržajno i oblikovno revitalizirati – govori Vesna.

Bojan se nadovezuje te objašnjava u kojoj je fazi realizacija prenamjene prostora nekadašnjeg MTČ-a.

– Problemom MTČ-a bavimo se od 2012. godine kada smo kreirali prva idejna rješenja za taj prostor. S prijedlozima smo otišli do stečajnih upravitelja; dva stečajna upravitelja prodavala su prostor po sitnim dijelovima pa smo im predložili da prostor prodaju u dva komada jer će u suprotnom biti puno vlasnika i teško će se realizirati projekt. Očekivali smo da će parcelu kupiti Grad, ali ju je kupio privatni investitor. S njim smo nastavili raditi i napravili smo prijedlog urbanističkog plana koji je Gradu predan početkom 2019. Očekujemo skoru javnu raspravu – kaže.

U Urbiji, zajedničkoj firmi Vesne i Bojana, radi i Bojanov sin, Igor Perhoč.

– Sva stečena iskustva nastojim prenijeti Igoru. Kao i u svakoj struci, 90% je rada, a 10% talenta. Dobar arhitekt mora jako puno raditi. Projekt se ne sastoji samo od arhitekture, mi odgovaramo i za suradnike. To je vrlo ozbiljan i težak posao. Igor je došao u strukturiranu okolinu, izgrađen projektni biro s kvalitetnim suradnicima – tumači Bojan.

Toga je svjestan i sam Igor koji govori da je za razliku od svojih kolega imao mogućnost brže proći preko nekoliko stepenica. A uvjerena sam da je bržem učenju pomogla i suradnja Bojana i Vesne.

Od pripremljenih pitanja, Bojanu i Vesni postavila sam svega njih nekoliko. Ipak, iz dosad najnekoherentnijeg razgovora koji sam vodila, saznala sam možda najviše. O svom gradu, društvenim promjenama i ljudima koji su sudjelovali u stvaranju prostora u kojima sam odrastala.

Iako je njihov odnos vrlo dinamičan i specifičan, ovo dvoje arhitekata rukovodi se jednom važnom vertikalom – odgovornošću. Zato stvaraju prostor u kojem bivanje s nepoznatim ljudima ne izgleda strano, a prostor nepoznato. Stvaraju prostor kojem pripadamo.