Uska potkošulja - tragične priče slične onima iz Zadra
Mama, znam da ću uvijek u retrovizoru vidjeti tvoj i tatin lik.
Vidjet ću vas jasno kako stojite kraj dvorišnih vratiju i
oslanjate se ne živicu. Vidjet ću kako potom silazite na sredinu
ceste i mašete mi. I kad vas neće biti, znat ću da me dva para
očiju uvijek gledaju i prate – cijelim putem, ne samo do
raskrižja.
“U petom razredu osnovne škole naš učitelj glazbenog otišao je na
bolovanje. Divan učitelj, ali često bolestan. Zamijenio ga je
drugi učitelj. Čudno nas je gledao taj novi učitelj. Mene i još
jednu prijateljicu zaustavljao je na hodniku i govorio nam kako
smo lijepe. Ona i ja smo se prve u razredu razvile. Jednom mi je
rekao da mi majica koju nosim lijepo pristaje jer mi naglašava
grudi. I prijateljica i ja rekle smo roditeljima što se događa.
Ne znam kako je dalje teklo, ali učitelja drugi tjedan više nije
bilo u školi. Od tog sam dana nosila samo široke majice. Moje su
mi grudi djelovale perverzno. Nisam ih htjela, nisam ih voljela.
Gadile su mi se.”
Mama, pričala mi je kako je gadan i ljigav bio. Sjedio je u
svojoj kancelariji u bijeloj uskoj potkošulji sa zlatnim lančićem
oko vrata oko kojeg su mu se plele dlake. Pušio je cigaretu za
cigaretom pritom zaboravljajući na one već zapaljene i napola
popušene. Govorio joj je gadosti, u razgovoru koristio rekvizite
u obliku muških spolnih organa. Znao joj je prići da ga ne vidi i
dirati je po leđima. Osjećala je njegove žute i smrdljive prste i
ispod pulovera i jakne.
“Prijateljici je bilo loše. Pozlilo joj je i nije stigla doći do
ženskog wc-a. Morala se ispovraćati u muškom. Ušla sam za njom da
joj pomognem. Za mnom je ušao velik čovjek. Zaključao je vrata i
krenuo prema meni. Držim prijateljici kosu i osjećam kako mi
prilazi pomrčina. Počeo je otkopčavati remen. Nikad glasnije
nisam vikala. Čuli su me na vrijeme. Viđam ga u gradu. Osmjehuje
mi se i namiguje.”
Mama, pričala mi je kako je prati na biciklu. Zna njen put od
škole do doma. Nikada nije vikao, nikada joj nije prišao blizu.
Samo se u tišini vozio za njom i glasno je gledao.
“Sjedila sam u društvu jednog starijeg novinara. Pričao mi je da
je jednog davnog četvrtka, prije mnogo godina, u redakciju došao
čovjek koji je sa suprugom usvojio jednu Romkinju. Rekao je da
djevojčica svaku noć urla i mokri u krevet. Tata i dva brata
silovala su je od sedme godine života. Od tog četvrtka taj
novinar teško spava.”
Mama, čije će siluete u retrovizoru vidjeti djevojčica iz mjesta
kraj Zadra? Čiji će pogledi sigurno i vidljivo pratiti nju –
cijelim putem, ne samo do raskrižja?
Razmišljam o toj djevojčici. Djevojci. Ženi. Teško mi je. Važu
njenu odgovornost, a jezičac ovisi o tome koliko je uska
potkošulja. Njena, ne njegova.