TUŽNA SUDBINA Terezija već 58 godina oplakuje supruga koji leži u zarušenoj rudarskoj jami

Ivan Novak od 1961. godine mrtav leži u zarušenoj rudarskoj jami. On je stradao u noći između 8. i 9. studenog 1961. godine u Murskom Središću na Jami-pogonu MAJ 3

U noći između 8. i 9. studenog 1961. godine u Murskom Središću na Jami-pogonu MAJ 3, Međimurskih ugljenkopa, dogodila se najveća rudarska nesreća u Međimurju i Hrvatskoj. Živote je u jami zbog gušenja plinom izgubilo 10 rudara, od kojih je 9 nadljudskim naporima njihovih kolega rudara i spasilačkih ekipa izvučeno na površinu. Međutim, jedan rudar je zauvijek ostao pod zemljom, jer nisu postojale nikakve tehničke mogućnosti da ga se pronađe i sahrani kao njegove ‘kamarade’.

Taj čovjek koji se punih 58 godina nalazi negdje pod zemljom između Grada Mursko Središće i Hlapičine je Ivan Novak iz Praporčana, čiju smo suprugu Tereziju posjetili upravo na obljetnicu tragedije kako bi smo se zajedno prisjetili tih dana i razgovarali o svih ovih 58 godina u kojima je proplakala i proživjela sve moguće teškoće, svakodnevno.

U kući u kojoj je živjela do pred kratko vrijeme nismo je zatekli, a njezina kćerka Marija nam je rekla kako je mama premještena u Dom za starije i nemoćne osobe nedaleko od njihove kuće. Skupa s Marijom otišli smo do Terezije i porazgovarali s njom o danima u kojima je sama brinula o troje djece i naravno o neobičnoj situaciji što je hodila na grob na groblju u Selnici u kojem nema njezinog supruga.

– Ništa vam novoga ne mogu reći, nego sam vam to kazala pred dvije godine kada ste bili kod nas. Sve je isto, samo što sam sada starija imam 86 godina. Nije bi bilo niti malo lako onih dana, kao niti u godinama u kojima sam na noge podizala svoju djecu. Nije mi niti lako bilo hodati na grob, jer sam znala kako je u njemu prazna ‘raka’, ali evo izdržala sam sve i Bog mi je uvijek bio na pomoći.

– Pomogi su mi, koliko su mogli i dobri ljudi, no najveći je teret bio na mojim nejakim leđima. Kasnije kada su djeca odrasla bilo je meni i njima lakše, no bol iz svih nas nikada nije izašla, jer bila je to tragedija za našu siromašnu obitelj i ostavila je trag na svima nama. Skupa kao pčelinje gnjezdo, hvala Bogu, izdržali smo, ja dočekavši starost, a djeca svoje obitelji stvoriše.

Poželjela sam često puta da se otkrije mjesto pogibelji mojeg supruga, no rečeno mi je kako je to nemoguće i potom sam odustala od toga. Preostalo mi je moliti se za njega i urediti spomenik u kojem ću sama prebivati jer tako je htio dragi Bog i život, rekla nam je bez imalo patetike Terezija.

Spustivši nekoliko suza za sudbinu i život. Kćerka Marija nam je rekla kako je Terezija bila hrabra, radišna i poštena žena i kako su joj djeca uvijek bila na prvom mjestu. Zajedno smo pregledali fotografije sa sprovoda, sprovoda koji je po svemu bio sličan drugima, samo što u lijesu nije bilo čovjeka.

On je ostao zauvijek pod zemljom na rudarskim poljanama gdje su se nalazile Jame Međimurskih ugljenokopa. I sigurno mu nije laka hrvatska zemljica. Spominjemo i ostale poginule u najvećoj rudarskoj nesreći 1961. godine. Aleksa Čurin, Franjo Kodba, Josip Šafarić, Martin Škrobar, Mijo Sobočan, Stjepan Kutnjak, Ivan Perčić, Ivan Vinko i Stjepan Pintarić.

Zahvaljujemo na susretljivosti osoblja staračkog doma u Bukovcu, prilikom našeg boravaka i razgovora s Terezijom.