'U velikom dijelu Hrvatske kasnili su udžbenici za sve razrede koji su u reformi. Nastavnička kreativnost je došla u prvih tjedan i pol dana nastave do punog sjaja. Škola za život ili bolje rečeno, koliko se radilo i pripremalo za rad bez osnovnih sredstava - život za školu.'
Nastavna godina traje već tri tjedna. Prije negoli je počela
slušali smo i čitali svakojaka obećanja u vezi Škole za život.
Gledali reklame. Reforma je pompozno najavljivana. Kad ono…
Udžbenici
Tako je, na primjer, resorna ministrica za Večernji list od 8.
rujna 2019. izjavila: ‘Svi udžbenici za osnovne škole već su u
školama ili su na putu u škole gdje će biti prvoga dana nastave,
a druge obrazovne materijale učitelji mogu odabrati i kada
nastava počne’ pa zatim: ‘Nema nikakvih naznaka da udžbenici
neće biti u školama prvoga dana školske godine, ističe
ministrica.’ (izvor: vecernji.hr). Aha! Hau jes nou!
Primjerice, varaždinski osnovnoškolci, a i mnogi drugi diljem
Hrvatske, nisu imali niti jednog udžbenika sve do polovine drugog
tjedna nastave.
Prvašići su praznih torbi ili s kopiranim stranicama iz udžbenika
dolazili u školu više od sedam dana. U tih sedam dana naučili su
što je to fascikl jer su u njega umetali fotokopirane stranice iz
udžbenika koje nisu imali.
Možete li zamisliti razočaranje klinca koji je došao u prvi
razred, malog krezubića koji jedva čeka da prolista svoje nove
knjige, udžbenike, a njih nema pa nema. Svaki su dan dječica
ispitivala kada će dobiti knjige i gužvala u ručicama fotokopije
umjesto udžbenika, jer po nečemu se je moralo raditi.
I baš kada su najosjetljiviji dani, kada se malene uči kako se
ophoditi prema udžbenicima, kako čuvati knjige
– knjiga nije bilo. Kakav je to početak ako ti,
kad napokon dobiješ udžbenike, u startu preskočiš pet – šest
stranica jer si ih obradio na fotokopijama.
Ništa nije bilo bolje niti s učenicima petih razreda. Mnogima i
od njih su knjige kasnile. Kasnili su i neki udžbenici za sedme
razrede. Uglavnom, u velikom dijelu Hrvatske kasnili su udžbenici
za sve razrede koji su u reformi. Nastavnička kreativnost je
došla u prvih tjedan i pol dana nastave do punog sjaja. Škola za
život ili bolje rečeno, koliko se radilo i pripremalo za rad bez
osnovnih sredstava – život za školu.
Učitelji su bili bačeni u ‘snađi se’ model i vidjeli su
Školu za život na djelu i u punom sjaju već na samom startu. Tko
nije probao ne zna, ali raditi bez ičega s malcima od šest
– sedam godina zahtijeva veliki angažman i kreativnost
učitelja. Ništa nije bolje niti s petašićima. Ne ponovilo
se.
Tableti
U eksperimentalnim školama lani svaki je prvašić bio dobio svoj
tablet. Onda se shvatilo da je to apsolutno nepotrebno pa se ove
godine odlučilo da se podijeli jedan tablet na četiri učenika
prvih razreda. Što će četiri učenika odjednom raditi na jednom
tabletu, kako će se dogovoriti tko će tipkati, još nikome nije
jasno jer tableta – nema.
Navodno će doći krajem kalendarske godine, dakle krajem prvog
obrazovnog razdoblja ili početkom sljedeće godine, početkom
drugog obrazovnog razdoblja.
I ne treba ih.
Što će nam jedan tablet na četiri učenika? Em će nastati buka i
galama, svađa i natezanje oko toga tko će ‘upravljati’ tim
tabletom, em će ono troje koje neće dobro vidjeti što se na
tabletu događa zirkati okolo i ometati nastavu ili međusobno
pričati.
Nije jasno tko je tako mudro odlučio da se četvero mališana od
sedam godina može odraslo ljudski dogovoriti oko jedne tako
zanimljive stvarčice kao što je tablet.
Nije jasno ni u kojim etapama sata bi se tako trebale složiti
grupe od po četiri učenika pa da tipkaju po tabletu. Rad s
tabletima za učitelje znači da ih oni moraju sve prvo uključiti,
pronaći i složiti što učenicima treba, zatim im objasniti što
treba raditi i onda pustiti da svako dijete od njih četvero u
grupi isproba raditi na tabletu to što treba.
Gubljenje vremena samo takvo. Koliko li se toga korisnoga u tom
vremenu može napraviti. U prvom razredu nikada nije dosta
razgovora i govornih vježbi, vježbi čitanja, vježbi fine
grafomotorike. Pipkanje po tabletima bit će samo gubljenje
vremena.
A petaši? Što ako neki roditelj neće htjeti preuzeti odgovornost
za tablet u vlasništvu škole? Što ako se taj tablet koji dijete
preuzme pokvari? Tko će biti odgovoran za popravak istoga? Čemu,
pobogu, uopće tableti? Djeca nam iz škola izlaze nepismena, s
nerazumijevanjem pročitanoga, s nemogućnošću suvislog
izražavanja, a mi im guramo tablete u ruke. Sve digitalne
sadržaje dijete može i kod kuće na osobnom računalu vidjeti
– ako ga zanima. Što je to toliko važno kod tableta da su
oni svrstani pod sintagmom ‘za život’?
Praznici
Ove će nastavne godine svaki grad, svaka regija pa čak i škola,
imati praznike po svome. Neki već sad odbrojavaju dane do prvih
praznika, onih jesenskih koji će biti krajem listopada i početkom
studenog. Poslije njih ostat će svega šest – sedam tjedana do
zimskih praznika koji će se negdje dijeliti u dva dijela pa će
drugi dio zimskih praznika biti već krajem veljače.
I dok će se negdje odmarati četiri puta tijekom nastavne godine,
većina se škola odlučila za stari model praznika i odmarat će se
samo dva puta tijekom nastavne godine, ali svaki puta dulje nego
ovi razbacani u četiri kratka odmora. To je jedna od novina koju
nam donosi Škola za život.
Varaždinska Škola za život iz 1962. godine
Varaždin je grad koji je oduvijek bio ispred svog vremena. U
jednim prastarim lokalnim novinama (na aplikaciji
metelwin), u broju iz listopada 1963. godine jedna čitateljica
pita uredništvo hoće li i te godine biti organizirana Škola za
život jer se godinu prije nije uspjela prijaviti zbog velikog
interesa. Varaždinsku Školu za život organizirao je 1962. godine
tadašnji Centar za rad s omladinom ‘Sedam sekretara SKOJ-a’, a
1963. godine rad Škole za život trebalo je preuzeti Narodno
sveučilište.
Toliko o inovacijama.