U Zagrebu je smješteno njih 620, a u Međimurskoj županiji zasad prebivalište nema nijedan azilant
Hrvatska je od 2015. odobrila međunarodnu zaštitu za 696 ljudi,
najviše porijeklom iz Sirije, Iraka i Afganistana. Prema podacima
MUP-a, azil je odobren za njih 620, dok je za 76 osoba odobrena
supsidijarna zaštita.
Usto, Vlada je ispunila preuzete obveze iz 2015. i 2017. o
primanju 250 izbjeglica iz Sirije preseljenih izravno iz Turske,
a donijela je i treću odluku kojom se obvezala prihvatiti do 150
državljana trećih zemalja, time pokazujući solidarnost s drugim
članicama EU. Očekivano je najveći broj azilanata smješten u
Zagrebu (620), ali čudi da su Istra i Primorsko-goranska županija
koje slove kao multikulturalne i tolerantne zajedno primile svega
15 osoba.
Dalmatinci rezervirani
Ne govorimo ovdje o tražiteljima azila, nego o obiteljima i
pojedincima kojima je odobren azil, odnosno život u Hrvatskoj.
Država je dužna azilante integrirati u društvo kako bi,
zadržavajući svoju kulturu, prihvatili vrijednosti i norme
hrvatskog društva, a društvo prihvatilo njih.
No Hrvatska nema migracijsku politiku niti se dosad susretala s
integracijom većeg broja stranaca iz trećih zemalja pa se
integracija odvija temeljem Vladinih akcijskih planova za
integraciju izbjeglica i azilanata. Ured za ljudska i prava
nacionalnih manjina Vlade RH koordinira rad svih ministarstva,
nevladinih organizacija i drugih tijela koja sudjeluju u
integraciji.
Istraživanje “Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo:
stavovi građana i pripremljenost lokalnih zajednica” koje su
radili stručnjaci u izdanju Vlade RH i Vladina Ureda za manjine
pokazalo je da najnižu podršku pravima azilanata, najviša
očekivanja negativnih promjena i najmanju spremnost za pomoć
pokazuju građani u dalmatinskoj regiji, pa u istočnoj Hrvatskoj,
a pozitivnije stavove imaju Istarska i Primorsko-goranska
županija te središnja Hrvatska. Spremnost na bliske kontakte s
azilantima najmanja je u dalmatinskoj regiji, potom u istočnoj
Hrvatskoj, a najviša u primorskoj i središnjoj.
Zato čudi što u Istarskoj županiji prebivalište ima samo 11
azilanata, u Primorsko-goranskoj tek 4, dok u Sisačko-moslavačkoj
županiji prebiva 87 azilanata, u Zadarskoj 43, u
Brodsko-posavskoj 42 osobe, Zagrebačkoj 34, Splitsko-dalmatinskoj
7, Varaždinskoj 6 i Dubrovačko-neretvanskoj 1. Međimurska
županija ima pak 0 azilanta. Politologu prof. dr. Anđelku
Milardoviću očekivano je što u Zagrebu najviše azilanata
ima prebivalište, ali neke druge stvari nisu.
Pomažu nevladine udruge
– Bilo bi logično, prema ispitivanju javnog mijenja, da se
azilante smješta gdje je najviši stupanj tolerancije spram
migranata, a to se ne čini. Zašto ih se ne smjesti u Istru ili
Rijeku gdje je najveći stupanj tolerancije, zašto ih se želi
smjestiti u sredine koje imaju netolerantan stav? Stavljajući ih
u sredine koje su rezervirane prema azilantima ili imaju
predrasude, netko u startu programira konflikt. Zašto u
konzervativnu Dalmaciju dovoditi ljude prema kojima ne postoji
tolerancija umjesto da se šalju gdje je najviši stupanj
tolerancije pa nema društvenih sukoba – kaže
Milardović.
Država nema integracijsku politiku u kojoj, kaže, trebaju
sudjelovati stručnjaci koji se time profesionalno bave, a njih
nitko ništa ne pita. U prilagodbi azilanata pomažu nevladine
udruge ili hrvatske ispostave međunarodnih udruga, ali za
dugoročnu uspješnu integraciju nužna je veća uključenost struke.
Istraživanje stavova građana pokazalo je da bi 45,8% ispitanika
broj azilanata ostavilo istim, a manje od desetine bi ga u
budućnosti povećalo.