Katolički vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi ima pred očima najprije odnos čovjeka prema svojoj vlastitoj egzistenciji, onda i prema cjelovitoj stvarnosti koja ga okružuje, a tek potom su specifični sadržaji i istine vjere predmet procesa njegova učenja i poučavanja, navodi Hranić
Predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju
Đuro Hranić istaknuo je u srijedu u poruci na
početku školske i katehetske godine 2019./2020. da Katolička
crkva naglašava važnost religije i kršćanske vjere u
odgoju i obrazovanju, kojim se čovjeka shvaća i potvrđuje u
njegovu ljudskom dostojanstvu.
Ove se godine navršava trideset godina otkako je srušen Berlinski
zid, zapečaćen je tzv. hladni rat i pala je “željezna zavjesa”, a
Europa je počela “disati s oba svoja plućna krila”, kako je rekao
sv. Ivan Pavao II., podsjeća Hranić.
No, trideset godina nakon pada “željezne zavjese”, kao da je
splasnulo oduševljenje Europe za traženje novih putova
suživota.
“Terorizam nije oduzeo dah samo New Yorku, već u strah zaogrnuo
Pariz, Brüssel i čitavu Europu. Komunizam, kakav poznajemo, možda
više ne postoji, a željezna zavjesa pretvara se u pogranične
žice, koje mnogim stradalim izbjeglicama te migrantima žele
spriječiti ulaz u Europu”, kaže Hranić.
Usto, iz oba “plućna krila” Europe, obilježena pluralnim i
sekularnim ambicijama, čuju se, kad je riječ o ulozi religije u
društvu, isti povici kao i prije trideset godina: religija je
privatna stvar pojedinca i mjesto joj je ili u obitelji ili u
sakristiji.
“Oni koji žele ukloniti vjeronauk iz škole, žele ne samo ukloniti
religiju iz javnosti, nego dehumanizirati čovjeka, koji je po
svojoj naravi religiozno biće”, poručuje Hranić.
Razvojem gospodarskoga tržišta od produktivnosti prema konzumizmu
snaži se uloga novca, koji je postao globalna moć i svrha sebi
samome, te koji čovjeka reducira na “homo oeconomicus”, dovodeći
ga u opasnost da sebe učini središtem i gospodarem
svega.
Katolički vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi ima pred očima
najprije odnos čovjeka prema svojoj vlastitoj egzistenciji, onda
i prema cjelovitoj stvarnosti koja ga okružuje, a tek potom su
specifični sadržaji i istine vjere predmet procesa njegova učenja
i poučavanja, navodi Hranić.
Upravo zbog toga Crkva ima pravo naglašavati važnost religije i
kršćanske vjere te tumačiti posljednji smisao života i
ljudskoga djelovanja. Na taj način ona daje doprinos odgoju i
obrazovanju, koji čovjeka shvaća i potvrđuje u njegovu ljudskom
dostojanstvu, čuva ga i štiti od mogućnosti da postane sredstvom
bilo kakva interesa.
Dobro je, stoga, što “Škola za život”, kao projekt u procesu
razvoja, računa na katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim
školama, ocjenjuje Hranić u poruci.