– Novcem za koji kod nas kupite tri kilograma paprike, u Danskoj biste mogli kupiti samo jedan komad. Naravno, za nekoga tko ima tisuću kuna mirovine ili prima minimalac, puno toga je preskupo, pa onda i ekološki uzgojeno povrće – brani ekoproizvođače i njihove cijene Slavica Šegović iz Ivanovca.
Obiteljskog gospodarstvo Šegović primilo je nakon tri godine kontrole ekomarkicu koju dodjeljuje tvrtka Bioinspekt iz Osijeka. Na hektar i pol zemljišta pod kontrolom uzgajaju žitarice, grah, batate, heljdu…
– Mnogi me pitaju isplati li se to. Ne treba razmišljati samo o profitu. Radeći na polju uživam, dolazim s voljom i uopće ne osjećam umor – ističe Slavica, koja je nekad radila u GK Međimurje.
Obitelj Šegović bavila se i mljekarstvom, a onda su se okrenuli povrtlarstvu. Prodaju uglavnom sve što i proizvode, a po njihovo brašno, grah i batate na čakovečku tržnicu dolaze i Slovenci. Kilogram batata prodaje po 15 kuna, graha po 40, a brašna od 10 do 12 kuna. Zbog malih površina, prinosi nisu veliki pa nema ni neke prevelike zarade.
Članica je udruge Duga, koja upozorava da Međimurska županija jedina u Hrvatskoj nema poljoprivrednog savjetnika za ekoproizvodnju. Kasne i subvencije. Hrvatska je po udjelu zemljišta pod ekološkom proizvodnjom tek na 77. mjestu u svijetu, a ima dobre uvjete za mnogo viši plasman. Jedno od mjesta na kojem se okupljaju ekoproizvođači jest i Donja Dubrava, koja je bila domaćin manifestacije Dani luka i ekološke proizvodnje.
Zasluga je to ponajprije obitelji Sabol (na slici Josip Sabol iz Donje Dubrave), poznatih proizvođača. Luk u tom selu zauzima počasno mjesto među povrtnim kulturama, cijenjen je pod nazivom “dobravski črljeni ljuk”.
Domaćice su pripremale jela poput juhe, umaka ili pite od tog povrća koje se koristi i u ublažavanju zdravstvenih tegoba. Poznat je i bio običaj pletenja luka u vijence koji su se prodavali na sajmovima. Čak se i glancao do visokog sjaja, kaže Katarina Vidović (78), koja i danas plete vijence.