Od rođenja Dalibor od života nije bio pažen i mažen pa već 38 godina živi u svijetu tišine. Od malih nogu taj ga hendikep nije priječio u pokušaju uključivanja u normalan život
Rođen u Čakovcu 1981. godine. Kao mali živio je u Umagu, a potom seli u Zagreb kako bi išao u vrtić i osnovnu školu Suvag (Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora). Potom u Zagrebu upisuje i Srednju grafičku školu-smjer grafički tehničar.
Nakon završetka školovanja pronalazi posao u Čakovcu, Tiskara i papirnica Zrinski gdje radi 13 godina, a živi sa svojima u Donjoj Dubravi, tatinom rodnom mjestu, kamo su se svi preselili. Pred tri godine mijenja radno mjesto i odlazi u poduzeće Muraplast Kotoriba gdje je i trenutno zaposlen. Sretno oženjen sa suprugom Mirjanom. Za sebe će reći, premda je to teško, da je pedantan i skroman.
– Sve u svemu kažu da sam dobar – objasnit će. Spomenuli smo osnovne biografske podatke ‘junaka’ naše priče za koju ne možemo definirati prizvuk. Riječ je o 38-godišnjem Daliboru Međimurcu, čovjeku koji je već danas zaslužio veliko ljudsko i sportsko poštovanje i svekoliki duboki naklon. Zavrijedio je to Dalibor jer se svojim sportskim i radnim postignućima svrstao u red onih kojim bi se svaka majka, obitelj, svaka sredina morala ponositi.
I ponosi se obitelj Međimurec–Vučenik, a od nedavno i Općina Donja Dubrava koja ga je nagradila općinskom zahvalnicom za svekolika dostignuća koja je dosegao u sportu mjesta i sportu Lijepe Naše. Do nedavno je bio nogometni reprezentativac gluhih osoba u kojoj kažu kako im je bila čast i ponos u svojim redovima imati kvalitetnog nogometaša i čovjeka kakav je Dalibor Međimurec. Pomoću tate Ivana, spone u sporazumijevanju, doznajemo kako ga veseli što ima podršku svojih brojnih sumještana koji su na njega ponosni jer imati nogometnog reprezentativca u mjestu ipak nije mala stvar.
– Počelo je to davne 2004. godine. Bilo je uspona i padova, putovali smo u Italiju, Englesku, Poljsku, Rusiju, Irsku, Mađarsku, Grčku… Divna iskustva sa divnim ljudima. Nešto što ću zauvijek pamtiti – ‘rekao’ je. Čini mu se kako je posljednji nastup za hrvatska nogometnu reprezentaciju gluhih imao od 1. do 15. lipnja sudjelovanjem na Europskom prvenstvu koje se održavalo u Heraklionu na Kreti. Bilo je to njegovo četvrto EP.
Dalibora, donedavno igrača NK Dubravčana Donja Dubrava, koji se od aktivnog igranja oprostio prije 14 dana, prati svijet tišine od malih nogu. To ga nije spriječilo da se u svojoj sredini uključi u normalni život i uživa u nogometu, bio je središnji igrač obrane, a kada je zatrebalo svoju visinu koristio je u napadačkim redovima.
Od rođenja Dalibor od života nije bio pažen i mažen pa već 38 godina živi u svijetu tišine. Od malih nogu taj ga hendikep nije priječio u pokušaju uključivanja u normalan život. Već u vrijeme školovanja u Zagrebu je pokazivao sklonosti za sportske aktivnosti, pogotovo za nogomet. Tata Ivan, kao svestrani sportaš, htio ga je u Zagrebu uključiti u neki zagrebački nogometni klub pa je pokucao na vrata zagrebačkog Dinama, konkretno k treneru Zdenku Kobešćaku.
Tu je bio doslovce šikaniran jer su od njega za uključivanje u klub malog Dalibora tražili u ono vrijeme 500 tadašnji maraka.
– To nisam mogao prihvatiti i žalio sam što Daliborov talent čuči u sjeni – rekao je tata Ivan. Svoje nogometno umijeće mogao je iskazati tek u mjesnom NK Dubravčan gdje je isprva, kao izrazito visoki igrač, igrao na mjestu srednjeg napadača. Ono što dodatno želimo istaknuti je put do nogometnog reprezentativnog dresa gluhih i nagluhih osoba. Tamo je došao po preporuci Branka Ivankovića koji je u više navrata vidio Daliborove nogometne sposobnosti pa ga je prije 15 godina preporučio izborniku te reprezentacije Damiru Desnici (i sam hendikepiran istim problemom, a poznat kao naš negdašnji najbolji ljevokrilni napadač) koji ga pozvao u državnu reprezentaciju za gluhe i nagluhe osobe za koju je debitirao na kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Europsko prvenstvo gluhih i nagluhih osoba. Prošao je cijeli kvalifikacijski ciklus, no reprezentacija se te godine nije uspjela plasirati u spomenutu završnicu. No, četiri godine kasnije ponovno su kroz kvalifikacije došli do novog Europskog prvenstva koje je bilo održano u Moskvi. Kroz 12-dnevno natjecanje naši su reprezentativci izborili šesto mjesto u konkurenciji 16 natjecateljskih sastava čime su izborili plasman na prvenstvo svijeta na koje nažalost nisu otišli jer im HNS nije želio pokriti troškove. To Dalibor nikako ne može prežaliti…
Državni sportski mediji su ga glede iznenadnih dolazaka u protivničke kaznene prostore i glavom postignute zgoditke prozvali ‘skakačem nebeskih visina’. Valja istaknuti kako su se njihove reprezentativne pripreme odvijale u Zagrebu svake subote kamo je putovao automobilom da bi već u nedjelju oblačio dres Dubravčana i pružao prepoznatljivo standardno dobre igre.
– Uporan je, ne voli se isticati i kaže da su mu dovoljne čestitke koje za svoje igre u reprezentaciji dobiva posredstvom društvenih mreža – rekao je za njega Damir Maretić, jedan od njegovih trenera u Donjoj Dubravi, a i sam u mladosti ugledni igrač. Velika podrška u svemu mu je obitelj. Otac Ivan, sestra Ivana i zet Dean Vučenik s kojim je bio suigrač u Dubravčanu, a posebna je priča mama Dragica koja s obitelji koristi svaku prigodu kako bi Dalibora vidjela uživo.
No, mama kao mama, ona je izrazito emotivna pa svaki reprezentativni poraz doživljava i proživljava sa suzama. Te suze su Daliboru bivale dodatni poticaj pa gestom pokazuje kako je najsretniji kada se mama smije, raduje svakom uspjehu u bilo kojem dresu. Zamolio je da istaknemo radne sredine koje su mu izlazile u susret imajući razumijevanja za njegove reprezentativne obveze gdje mu je trener i izbornik bio Jozo Bogdanović, također negdašnji vrsni napadač. Inače, Dalibor je jedini reprezentativac iz dravsko – murskog bazena.
Želeći da Dalibor opiše sebe kao sportaša on će preko tate reći: – Nije da sam baš neki posebni sportaš. Jednostavno volim taj sport i igrao bi bilo gdje i bilo kada mi se pružila prilika, od malih nogu. Poslije vrtića, i kasnije škole, lopta mu je bila glavna igračka na dvorištu, cesti, obližnjem igralištu, a ponekad i u kući. Zahvaljuje svojim starijim bratićima s kojima je odrastao, vodili su ga na mali nogomet sa svojom ekipom. Dobro se uklopio među njih, igrao s veseljem.
Govorom tijela kaže: – Hvala Bogu, hendikep me nije puno sputavao, svugdje sam bio dobro prihvaćen. Imao sam podršku sredine, a pogotovo cijele obitelji. Poseban je tu bio tata Ivan koji ga je svugdje vodio, pokušavao svašta. I on sam je ljubitelj nogometa pa kad bi Dalibor malo kočio on bi ga pogurnuo.
NK Dubravčan?
Bio je njegov početni i završni klub u kojem je igrao. Doznali smo kako je između toga bilo i drugih klubova i svi su bili super, ali po njemu, domaći klub i domaći dečki su ipak najbolji. Napravi usporedbu bavljenja sportom hendikepiranih u odnosu na one koji nemaju hendikep?
‘Čuli smo’ kako ne može puno uspoređivati jer on samo zna za takav, tihi nogomet. Pretpostavlja da je bez hendikepa puno lakše, čuješ zviždaljku suca, savjet trenera i što mu drugi suigrači dovikuju.
Zbog čega si odlučio okončati aktivnu nogometnu karijeru?
– Moje godine i moja supruga Mirjana su presudili. Do sad sam bio posvećen igri, društvu, putovanjima, a sad hvala Bogu što mi je omogućio da budem njezin, da stvorim svoju obitelj – njegove su ‘riječi’ iz kojih se nazire kako nogometu neće definitivno okrenuti leđa. Skoknut će on do Krbulje na utakmice, trening ili piće i to kada ga uhvati nostalgija i na taj će način ostati u klubu koji mu je mnogo toga dao, ostat će mu podrška i navijač.
Za dobivenu općinsku nagradu ističe radost jer su njegovi sumještani prepoznali njegov trud i čast mu je što je kao donjodubravski Međimurac bio praćen igrajući u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji gluhih i nagluhih.
Osjetio je potrebu da navede kako zahvaljuje svojoj supruzi i obitelji na maksimalnoj podršci u svemu. Bez njih ne bi bio ni takav čovjek ni takav sportaš. Poručio je kako riječi zahvale idu i svim klubovima, trenerima i suigračima s kojima sam dijelio svlačionice i imao prilike igrati, a najviše NK Dubravčan.
Izdvojio je i svoje suigrače iz hrvatske nogometne reprezentacije gluhih i nagluhih zbog kojih je i došao na ovakav glas.
– Hvala, ali mi se još ‘čujemo’! – bila je posebna poruka. Eto, hvala svima koji su na bilo koji način bili podrška.
Bilo je posebno lijepo ćaskati s mojim posebnim sugovornikom. Bio je to i moj posebni intervju pa koristim i ja koristim ove retke da njegovom tati Ivanu, kojeg mnogi znaju po nadimku Đic, zahvalim što nam je omogućio međusobni govor tijelom u tišini. I dobro smo se razumjeli.