LJUDI OKO NAS Bivši donjomeđimurski prosvjetni djelatnici o čarima Čakovca

U carstvu hladovine zamijetila ih je sveprisutna Alenka Novak iz Pribislavca. Znala je da ih nešto veže. - Trebalo ih je ovjekovječiti - kaže

U carstvu hladovine nedaleko čakovečkog Franjevačkog trga stajali su oni, s lijeva Ivan Mance, Mladen Grubić, Vojislav Bogojević, Nada Bogojević i Nada Mance.

Ljudi su to koji su na neki način obilježili i dali obol unapređenju prosvjetnog života u donjem Međimurju. Njihov je radni vijek završio i svi su se oni skrasili u Čakovcu. Premda su svi ovdje bio je to sasvim slučaj susret. Kako to biva u njihovim godinama primarna tema razgovora su bili zdravstveni problemi i tegobe koje su godine akumulirale, a tada i neizostavni osvrt na godine provedene u donjomeđimurskim osnovnim školama.

Premda su radili u različitim školama, naposljetku su zaključili da ih sve veže ondašnja OŠ Marija na Muri (op.a. danas Sveta Marija) jer su svi od njih dio radnog vijeka proveli u toj sredini. Najdulje, gdje su dočekali i mirovinu, tu su bili supružnici Mance. Nada kao nastavnica hrvatskog i ruskog jezika, a Ivan kao nastavnik razredne nastave. Jedan i drugi su u toj ustanovi bili i direktori, ravnatelji.

Supružnici Bogojević ovdje su bili u službi likovne i tjelesno zdravstvene kulture. Nada je radila kao nastavnica likovne, a Vojislav tjelesno zdravstvene kulture, dok je potpisnik ovih redaka ovdje predavao razrednu nastavu, odnosno hrvatski jezik i povijest. Silom prilika putovi su im se razišli. Manceovi su ostali vjerni Svetoj Mariji, dok su se Bogojevići i potpisnik našli u OŠ Kotoriba. Nastavnica Nada likovni je predavala i u OŠ Donja Dubrava u kojoj su sredini živjeli.

Zbog čega su se skrasili u Čakovcu?

U razgovoru smo zaključili prednosti života u gradu, prije svega glede blizine neophodnih zdravstvenih ustanova koje, kako su se ‘ispovjedili’, trebaju gotovo svakodnevno. Danas veličaju Čakovec kao destinaciju po mjeri čovjeka, no ne zaboravljaju sredine gdje su proveli najljepše godine života, ali niti one kojima su dali smjernice za daljnje životne putove i kažu kako ih danas vesele poneki susreti s uspješnim ljudima, njihovim učenicima, ali i svakim od njih koji im rado prilaze.

Koriste ovu prigodu za ispriku nekima koje u prolazu, susretu u prvom trenu ne prepoznaju – ipak su tu protekle godine, a ni njihove nisu za odbaciti.