Umjesto da ode u inozemstvo gdje bi mu primanja bila daleko veća, Ivica Vidović (36) iz Strahoninca odlučio je otvoriti mesnicu u svom Međimurju. Mario Novak (40) iz Murskog Središća samouki je tapetar no radnika nema ni za lijek
Ovogodišnja generacija osmaša koja se na prvom roku upisivala u
srednje škole odlučila je, čini se, mijenjati nametnute trendove.
Upisuju deficitarna zanimanja, pokazuju interes za zanimanja koja
su primjerice samo lani imala “generacijsku rupu” poput zlatara,
zanimanja za koje se u Hrvatskoj u prošloj godini nije želio
školovati nitko, žele izučiti za mesara, tokara, tapetara…
Nameće ova generacija još jednu jaku poruku – strukovne škole
sada biraju i upisuju i odlični učenici, podižući upisni prag do
razine pojedinih gimnazijskih programa.
Evo kako je danas biti mesar i tapetar.
Umjesto da ode u inozemstvo gdje bi mu primanja bila daleko veća,
Ivica Vidović (36) iz Strahoninca odlučio je
otvoriti mesnicu u svom Međimurju.
– Išlo je nekako klasičnim putem. Osnovna škola, srednja škola,
praksa, prvi posao, vojska, ponovno rad u tuđoj mesnici, sve dok
prije dvije godine nisam otvorio svoju. Završio sam za mesara u
nekadašnjem ŠUP-u u Čakovcu, kao posljednja generacija mesara
koja se tamo odškolovala. Na praktičnu nastavu odlazio sam u
mesnicu Mihalić – priča Ivica koji je uhodao posao, pa si je,
veli, s obitelji priuštio i tjedan odmora. Ne čudi ga što se malo
učenika danas odlučuje za to zanimanje.
– Nekad je bilo posve drukčije. Tada se nas 40 kandidiralo za 20
slobodnih mjesta u školi, a sad je manje prijava nego mjesta. A i
vidim da dečki dobivaju 2800 kuna stipendije, a moja je prva
plaća, kad sam nakon škole počeo raditi, bila 1800 kuna.
Učenicima se nude razne pogodnosti, ali ne ide. Gledajte, danas
se životinje ne uzgajaju u svinjcima kao nekad, kad je gotovo
svako seosko domaćinstvo hranilo barem jednu svinju za vlastite
potrebe ili više njih kao kooperanti.
Zato više nema ni svinjokolja. Koja će mlada gazdarica ili gazda
danas kupiti cijelu svinju za svinjokolju? Otići će u mesnicu i
kupiti komad mesa koji žele – veli Ivica koji nije požalio što je
krenuo u poduzetničke vode. Nije bilo lako, trebalo je uložiti
puno novca.
– Hvala Bogu što sam uspio, samo da tako i ostane. Imam deset
kooperanata koji hrane životinje za mene i krug se okreće. Ima od
Gornjeg Hrašćana preko Macinca do Svetog Urbana ljudi koji se još
bave uzgojem svinja. Ne bojim se da će to zanimanje nestati. Mesa
će uvijek trebati. Istina, to je fizički vrlo zahtjevan posao i
jako odgovoran. Ne možeš nešto izmiksati i dati ljudima da to
jedu. Treba zadovoljiti stroge standarde. Drukčije je kad mesar u
nekom većem poduzeću odradi osam sati dnevno i dobije plaću. Ovo
je nešto drugo – napominje Ivica koji u svojoj mesnici nudi
svježe meso i mesne prerađevine poput mesa iz tiblice, pečenica i
kobasica.
Tapetari: Radnika nema nigdje, a bit će još gore
Tapetar tapecira namještaj kao što su stolci, naslonjači i
trosjedi. Također tapecira sjedala u automobilima, autobusima,
željezničkim vagonima i zrakoplovima. Radi pretežno u stojećem
položaju s čestim saginjanjem, povremeno uz primjenu veće snage
pri dizanju težih predmeta…” Tako se posao tapetara opisuje u
srednjim školama koje nude upis za to zanimanje. Mario
Novak (40) iz Murskog Središća samouki je tapetar.
– Po struci sam konobar. Posao tapetara naučio sam od oca. Među
mladima nema interesa za upis i, na žalost, bojim se da će to
zanimanje na kraju izumrijeti kao što su izumrli urari. Tražimo
radnike koje bismo naučili raditi, no nema ih. Svi su u
informatici ili nekim drugim zanimanjima – kaže Mario.
Fizički je to, kaže, zahtjevan posao. Imate, tumači, milijun
vrsta stolica, trosjeda i dvosjeda koje treba preuzeti u stanu i
odnijeti doma. – Sve treba proći preko ruke. Treba rasparati,
skrojiti, zašiti i ponovno zaklamati. Kao i u modi, mijenjaju se
materijali, pa ih imate raznih, otporne na sve, antialergijske…
Puno je mladih otišlo van, a kad se i Austrija otvori za našu
radnu snagu, ne znam tko će ostati. Nudim plaću 5000 do 6000
kuna, ali nema interesa – kaže.
