Samohrana majka iz Čakovca željela je samo da se njezinoj djeci ne dogodi njezina sudbina - da odrastaju bez oca
Angelina, duže se ne znamo, nego što se znamo. Par mjeseci druženja u srednjoj školi, a više godina druženja preko Facebooka. No štrecnulo me kad sam pročitala da si trudna. Možda zato jer smo vršnjakinje, ali svejedno, cimnulo me što će crvenokosa djevojka iz Hrasta postati mama. Pamtim te kao Ruskinju s piercingom, razgovorljivu, ali ne toliko poetičnu. Pamtim te kao djevojku koja je imala oca i majku u mami, ali koja je ipak htjela pronaći oca.
Rekla si mi da si se s osamnaest godina javila svome stricu, očevu bratu, ali je tvoja poruka bila samo pročitana. A onda si četiri godine kasnije, s navršene dvadeset i dvije godine, potražila svoga oca i pronašla ga tisuću petsto kilometara udaljenog od Čakovca. Vidjela si ga, dotakla ga, ali on nije dotakao tebe. Nije te dotakao njegov stisak ruke jer te nije dotaklo njegovo puko postojanje. Nije te dirnuo pogled oca jer on to naprosto nije bio.
Vidjevši ga, shvatila si da je pogled oca za tebe oduvijek bio pogled tvoje majke. Okrenula si se i vratila si joj se – svojoj mami – priželjkujući, ipak, da tvoja nerođena djeca u životu osjete i pogled oca. U dvadeset i četvrtoj godini života postala si samohrana majka – rodila si Rikarda. A u dvadeset i šestoj rodila si i drugog sina – Rafaela. Rekla si mi da si molila svog partnera da im bude otac. I dugo si patila jer si mislila da su Rikardo i Rafael bez njega zakinuti.
“Znaš li tata, uopće, kako se zovem? Znaš li da sam svoje ime dobio po svetom arkanđelu Rafaelu? Znaš li što to ime znači? To ime nosi jaku poruku da Bog liječi, iscjeljuje. Došao sam na ovaj svijet s velikom misijom da izvučem svog brata iz kandža autizma. Moga brata, a tvoga sina. Sjetiš li se njega nekad, sjetiš li se tog malenog dječaka koji ti se radovao svaki put kad bi te vidio i plakao svaki put kad bi ti odlazio?”
A onda si se, Angelina, polako osvještavala. Osvijestila si da se tvoji sinovi beskrajno mnogo smiju i da su oke mokre od smijeha, a ne od plača. Osvijestila si da su tvoje ruke sad ruke majke. Možda te snaga tih ruku na početku plašila, ali sad znaš što sve njima možeš stvoriti i što sve stvaraš. Od Totomora Bahame, od kruha bruschette, od vrtuljka u parku ringišpil.
Čudesno je majčinstvo, govoriš:
“Izlude me 852 puta dnevno, a volim ih više od života. Oni su jedini ljudi kojima dok perem komade zalijepljene kakice s guze/nogu/trbuha govorim da ih volim, kroz zube, zadržavajući čim više zraka da ne povratim. Tko je tu lud, ja ne znam, a i nije me briga. Samo da mi odrastu u ljude. LJUDE. U današnje vrijeme kada su pravi ljudi toliko rijetki da čak i slijepci radije vjeruju psima.”
I nemaš više grižnju savjesti jer znaš da si tu. Sad crnokosa djevojko. Sad Majko. I znaš da oni to znaju. Osvijestila si da si rodila svoju poeziju i da će i oni pisati o tebi kao što ti pišeš o njima. Svaki će biti tvoj Jesenjin i svaki će napisati svoje pismo majci. Rikardovo pismo i Rafaelovo pismo.
