- Optimizam je ono što me vječito pokreće, a trčanje je počelo teći mojim venama i postalo dio mene - kaže Danijela
Radili smo nekada zajedno. Sasvim dovoljno da mogu pisati o osobi koja me je fascinirala prije svega optimizmom. Nikada kod nje nisam vidio, a niti osjetio ljutnju, srdžbu, bijes premda je u zajedničkom poslu bilo trenutaka i zato. Nadahnjivala me životnim savjetima, premda mi je mogla biti kći. Trkački rezultati su je stvorili prepoznatljivijom.
To je osoba koja će za sebe reći: – Kad razmišljam o sebi ono što mi prvo pada na pamet je vječni optimizam. Teče u meni neprekidno. Dogode se ponekad i neki teži trenuci, ali sve to vrlo brzo nestaje pred svjetlom pozitivnog stava. Jednostavnost. To je također kvaliteta koju cijenim i koju u životu često primjenjujem. To je 47-godišnja Danijela Krobot (r. Baksa) profesorica TZK u OŠ Jože Horvata u Kotoribi, rođena je u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu.
– Kroz cijelo svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje aktivno se bavim rukometom. To će potrajati još cijelu prvu i dio druge godine Kineziološkog fakulteta, međutim ubrzo postaje jasno da ako želiš u nečemu biti zaista dobar onda neke druge stvari moraju otpasti. Tako prestaje moje desetogodišnje bavljenje rukometom. Fakultet je postao primaran u mojem životu. Uživam u svakom trenutku provedenom tamo. Moram priznati da nije bilo lako s obzirom na činjenicu da se živjelo u oskudici.
No, zahvaljujući dobroj sreći i nesebičnosti meni dragih osoba školovanje uspješno završavam. Moje prvo radno mjesto na koje sam se javila bila je OŠ Kotoriba. Tamo radim od 1997. godine.Obožavam posao koji radim jer on objedinjuje sve meni važne stvari – igru, djecu, natjecanje, učenje – sazdala je na ovaj način i najkraće svoju životnu biografiju.
S obzirom na zvanje, sport je taj s kojim se budiš i liježeš. Kako je počelo?
– U nižim razredima osnovne škole bavila sam se gimnastikom i u njoj uživala. Tamo sam srela svoje prve trenere,vedre i pozitivne ljude – kaže nadovezujući se na ranije spominjani rukomet.
Riječ, dvije o rukometnoj karijeri?
– Kao što sam već prije spomenula, rukometom sam se bavila punih 10 godina. Za moju ljubav prema tom sportu zaslužni su baš svi treneri, a bilo ih je petero-šestero, koji su me na tome putu vodili. Svaki od njih zaslužan je za neku kvalitetu koju sam uz njih kao čovjek usvojila. Disciplina, trud, ljubav, požrtvovnost, odricanje, prijateljstvo… samo su neke od nabrojanih. Svjesno ili nesvjesno svaka osoba u ulozi trenera ostavlja svoj trag u životu jednog djeteta,tinejđera pa i odrasle osobe – rekla je s dozom životne pouke.
Dolaskom u OŠ Kotoriba sportski si, na neki novi način, preporodila učenike škole. Kako to tumačiš
– Dolaskom u tadašnju OŠ Kotoriba (danas OŠ Jože Horvata Kotoriba) s učenicima sam radila u maloj općinskoj dvorani stotinjak metara udaljenoj od stare škole. Primarno se u njoj održavala nastava TZK, ali i druge aktivnosti u općini – kaže i naglašava: – Budući da je dvorana dosta mala (cca.18×9 m) jedini momčadski sport koji sam mogla cijele godine provoditi s djecom bila je odbojka. U zid smo zabili klinove i razapeli mrežu. Nije trebalo dugo da se, u sredini u kojoj tradicionalno igraju stolni tenis i košarku, rodi ljubav prema još jednom sportu.
Znalo se dogoditi da nam za vrijeme igre i koja stropna lampa padne na parket, ali… ako želiš nešto učiniti onda nikakvi uvjeti ne trebaju biti prepreka na putu tvojoj volji i čvrstoj odluci. Tako se dogodilo da smo jedne godine uz uobičajenu elitu školskih odbojkaških ekipa i mi sudjelovali na odbojkaškom natjecanju i ni manje ni više izborili status županijskog prvaka. To je bila velika stvar za kotoripski sport, a našoj sreći nije bilo kraja. Odbojka se od tada ne prestaje igrati u Kotoribi. Vole je mali i veliki,mladi i oni malo stariji. Uz odbojku učenici se svake godine imaju priliku natjecati i u drugim sportovima – tu su nogomet, košarka, stolni tenis, atletika…
Nabroji neke novine koje si uvela?
– Deset godina radila sam u staroj školi. Dolaskom u novu školu i novu sportsku dvoranu uvjeti su postali savršeni. Samo treba raditi. Djeci treba nuditi sadržaje, a oni će ih prema svojim interesima i sposobnostima prihvatiti. Izvannastavne sportske aktivnosti kao i projekti Hrvatskog školskog sportskog saveza (Univerzalna sportska škola i Vježbaonica) koje nudimo u školi prilika su da mnogobrojna djeca osnovnoškolske dobi budu tjelesno aktivna.
– Mada, moram priznati, djeca se danas puno manje žele baviti sportom – istaknula je sa žaljenjem. Dodaje kako ih za bavljenje sportom često treba dodatno motivirati.
– Učenike najlakše motiviraš svojim osobnim stavom i entuzijazmom. Čovjek se u svom radu mora stalno mijenjati i prilagođavati. Nisam više ona ista osoba koja je prije 20-ak godina došla raditi u Kotoribu Danas sam iskusnija i prilagodljivija, a to je svakako poželjna osobina zbog novih i drugačijih generacija djece koja danas dolaze u školu. Djeci se najlakše približiš kroz pažnju koju im daješ. Time im pokazuješ da su ti važni, a onda ništa nije nemoguće dobiti zauzvrat – iznijela je svoj recept motivacije.
U svom dosadašnjem radu u OŠ J. Horvata Kotoriba u kojoj sportskoj grani su učenici postigli najzapaženije rezultate?
S ponosom je kazala: – Zapažene sportske rezultate naši su učenici postigli unekoliko sportova: odbojci, stolnom tenisu, košarci, atletici(pojedinačno) i krosu. Povremeno se tu našao i nogomet te badminton.
I sama si i dalje aktivna sportašica?
– Da, unatrag sedam godina sam se ponovno okrenula aktivnom bavljenju sportom -kaže, a mi ćemo dodati da je viđamo i znamo kao trkačicu.
Kako i kada si se vezala uz trčanje ?
– U svojoj četrdesetoj ponovno otkrivam ljubav prema trčanju. Sjećam se da sam uvijek zauzimala jedno od prva tri mjesta na krosovima u osnovnoj i srednjoj školi. U ono vrijeme mi to nije bilo baš zanimljivo jer je rukomet bio prvi, ali kad te učitelj pozove da trčiš za školu onda ne smiješ odbiti. Trud se uvijek isplatio – kaže o počecima i nastavlja: – Trčanjem sam počela onako iz čiste znatiželje. Prijateljica je rekla da trči neku ligu u Čakovcu (danas nadaleko poznata Globetka) pa rekoh sebi, hajde da i ja probam. Počeli su moji solo treninzi, a kilometri u njima su se polako nizali. Osim Globetke, počela sam odlaziti na sve lige i trke u našoj i susjednim županijama.
Brzo mi je postalo jasno da mi trčanje dobro ide, a svidjela mi se i titula “veteranke” kojoj pripadaju žene od 40 godina na više. Trčanje je počelo teći mojim venama, postalo dio mene. Suprug je znao čeznutljivo reći: – Pa zar ćeš sad svaki vikend na trku? Ja sam, kao svaka mudra žena, još mudrije odšutjela i napravila po svome, a znajući da će se vremenom naviknuti. Iako aktivno ne trči, danas mi je podrška na svim trkama – kaže pobjednički.
– Preferiram dugoprugaške. Volim trke od deset kilometara, pa do polumaratona. Unatoč tome što volim ljude, razgovore, društvo, volim također i biti sama. Trčanje je uvijek iznova prilika da budeš sam sa sobom. To je neki drugi svijet, onaj u kojem si sam sa svojim mislima, ili bez njih. Trčanje je moja meditacija. Moje svjesno druženje s dahom, s prirodom u svim njezinim oblicima. Sportaš ne bira vrijeme. On trči i po suncu i po kiši.
Često mu vjetar pomrsi planove ili zima zbog promrzlih prstiju natjera suze na oči. Nema tog trkača koji nije ponekad pomislio: – Pa što mi je ovo trebalo? Ali unatoč svim preprekama trening biva odrađen, a nagrada za požrtvovnost – ponos i zadovoljstvo duše – uvijek neprocjenjivo i riječima neopisivo – slikovito nam je opisala njezino viđenje i čari utrka.
– U ovih nekoliko trkačkih godina skupilo se dosta odličja zasluženih na brojnim domaćim i stranim trkama. Pedesetak medalja, dvadesetak pehara i diploma. Od svih njih možda najviše pamtim one polumaratonske zato jer su najteže zarađene. Evidenciju vodim jedino za njih tako da sa sigurnošću mogu reći da je danas iza mene 36 službenih polumaratona – ‘izdiktirala’ je ponosno.
‘Zarazila’ si i mališane trčanjem?
– Da. Mališane sam zarazila trčanjem doslovce zato jer to nije teško. Oni se prirodno vole kretati trčanjem. Samo ih moraš malo potaknuti. Spustiš se na njihovu razinu. Moraš biti dijete. Prije pet godina u školi smo, a u sklopu TK Kotoripski begači, počeli provoditi dječju trkačku ligu popularnog naziva “Tom i Jerry” za koji je zaslužan predsjednik kluba Damir Matotek.
Liga se sastoji od jesenskog i proljetnog dijela tako da se zajedno otrči otprilike desetak ili više kola ovisno o vremenskim uvjetima. Najviše je učenika nižih razreda osnovne škole, a “zaluta” i koja šačica onih upornijih starijih. Njima trčanje više nije tako cool.
Riječ, dvije o TK Kotoripski begači?
– Do osnutka TK Kotoripski begači došlo je na vrlo zanimljiv način. Kako sam i sama ušla u trkački svijet i stjecala dragocjena iskustva nisam se mogla ne osvrnuti na činjenicu da u Kotoribi postoje trkačke legende. Znala sam za braću Horvat, Vinka Matoteka i Dragu Pintarića od onih starijih, a vidjela sam i neke svoje bivše učenike, Damira Matoteka i Marka Šajna kako redovito trče.
Klub ove godine slavi svoju petu godišnjicu postojanja i može se pohvaliti organizacijom mnogih utrki kao što su: Kotoripska petnajstica, liga Tri mosta, Ljetna kros liga Prelog, Božićna utrka, Kros Sveta Marija, Dobravski duatlon i druge…
Koji su ti međimurski trkački uzori?
– Moji međimurski trkački uzori su ljudi koje poznajem. To su oni koji žive u mojoj blizini,koji trče svojim stazama, predano, s jasnim ciljem postavljenim ispred sebe. Prva od njih je mlada žena koju jako poštujem,a zove se Jasmina Ilijaš. Ponosna sam na sve njezine prošle i buduće uspjehe. Drugi je Miroslav Ban kojem se također divim i kojeg podržavam u svim njegovim ultramaratonskim podvizima. Treća je moja draga prijateljica Mirjana Mlinarić, žena koja u svojim ranim šezdesetima ne ostavlja ravnodušnima, zbog svojih rezultata, naravno, ni mnogo mlađe trkačice.
I mogla bih ovako nabrajati do sutra, imena s međimurske trkačke scene,ali mislim da to nije toliko važno koliko činjenica da svi ti ljudi,svaki na svoj način ostavljaju traga u našim životima zato što ih poznajemo i zato što im se divimo. Trkači su zaista posebni ljudi, većinom vedri i pozitivni. Mogu trpjeti svakakve boli,ali oni ne prestaju trčati. Hipnotizirani u svom trkačkom svijetu pokazuju da ono što rade ima smisla jer ih njihov napor i volja da ga savladaju čini boljim ljudima – ispričala je s ushićenjem i divljenjem.
Trčanje te je nedavno odvelo u Madrid. O čemu je riječ i kako si tamo prošla?
– Trčanje je prilika da vidiš svijet. Ova ideja rodila se u mojoj glavi i postala na neki način misijom. Pošto volim putovati,spojit ću trčanje s upoznavanjem novih država, a vjerujem, u budućnosti, i kontinenata. Prošlog smo ljeta suprug i ja u društvu našeg prijatelja trkača Drage Pintarića otputovali u Dublin i tamo otrčali popularni Rock and Roll Dublin polumaraton.
U koliko država si do sada ‘hvatala kilometre’ i kakve si rezultate postigla ?
-Osim Irske i Španjolske, do sada sam, od stranih utrki, još trčala u Slovačkoj, Italiji i Sloveniji. Rezultati koje sam postigla nisu ništa posebno u tablicama njihovog poretka, ali su meni samoj uvijek dokaz da snagom volje mogu sve što započnem uvijek i završiti. Zadovoljna sam svakim svojim postignućem jer mi ono uvijek nepogrešivo pokazuje korake koji me hrabro vode dalje. Svaka je trka nova prilika za novim iskustvom. Jedini protivnik kojeg treba pobijediti i kojeg treba slušati smo mi sami. Trčeći na taj način nikad nećemo prestati trčati.
Tvoja obitelj i sport?
– Moja obitelj je sportska obitelj. Suprug je planinar i alpinista od kad zna za sebe. Ljubav prema prirodi,posebno šumi i planinama uvijek nas odvede u neke nove avanture. Tu je i naš 16-godišnji sin Mihael, koji također voli planinarenje, ali više od toga brdski biciklizam kojim se aktivno bavi posljednje četiri godine. Zbog svih naših zajedničkih utrka i rekreacija često vikende provodimo izvan mjesta stanovanja.
Planovi i želje vezane uz TZK na radnome mjestu i u slobodno vrijeme ?
– Otvorena sam osoba u smislu prihvaćanja svega što mi život pruži. Zato nemam planova koji gledaju daleko u budućnost. Prilagodim se promjenama( dobrima i lošima, kako smo ih u stanju nazivati. Rado učim i prihvaćam nove ideje na području sporta kojim se svakodnevno u školi bavim. Vjerujem da će mi to u budućnosti donijeti neke nove zadatke koje ću rado prihvatiti – završila je s puno optimizma i za kraj je osjećala želju i potrebu dodati: – Trenutno sam u periodu života u kojem moji trkači rezultati opadaju zbog zdravstvenih razloga. No, ne smatram se bolesnom i još uvijek trčim.
Doduše, puno manje nego prije,ali pozitivno kao i uvijek smatram to samo fazom u moru svojega života. Jedan moj kolega maratonac me često pita: – Kaj još čekaš, čega se bojiš, kad će taj maraton? Samo se nasmijem svaki put na tu njegovu primjedbu, ali duboko u sebi znam da moje trkačko vrijeme tek dolazi. Zato dragi moj maratonu, pričekaj me malo jer uskoro dolazim – ‘poručila’ mu je.
Ima li ljepšeg završetka našeg ćaskanja?
