PAO S LJESTAVA Zvonko Pišpek: ‘Opet sam stao na noge zahvaljujući doktoru Mariu Vinku i dobrim ljudima na odjelu’

Naš sugovornik je osjetio potrebu da javno progovori o stručnosti, humanosti, ljudskosti i svemu onome što resi djelatnike Odjela ortopedije i traumatologije ŽB Čakovec. Ipak, ističe posebnu zahvalnost Mariu Vinku, dr.med. spec.opće kirurgije, subspec.traumatologije, čovjeku koji mu se posvetio da našeg sugovornik preboli tešku traumu.

Zvonko Pišpek iz Kotoribe u rujnu će navršiti šest desetljeća života i nešto više od 40 godina koliko je proveo za volanom teških teretnih vozila i to mahom kao privatni autoprijevoznik. Zvonko je sportaš, nogometaš, poznat međimurskoj sportskoj publici, ali i onoj šire.

Uvijek mobilan, spreman pomoći da bi tako bio i za volanom, ali i kraj zelenog travnjaka ovoga puta kao umirovljeni golman veteranskog sastava NK Vidovčan iz Donjeg Vidovca. Da ga sportska povreda, teška ozljeda koljena i zahtjevne operacije, nije zadesila on bi još uvijek bio u sportskoj majici među nogometnim vratnicama.

Spominjući volan, reći ćemo samo da je kroz nebrojne kilometre prometnice Lije Naše i susjednih država prošao bez ijedne ‘saobraćajke’. Ponosi se time isto kao i onim što je dao za sport…

– Sjedeći za volanom, daleko od najmilijih, nerijetko sam razmišljao o danima kada se neću buditi u kabini kamiona, o danima kada se neću utrkivati s vremenom, kilometrima i poslom – priča Zvonko i dodaje:

– Svi snovi su mi se urušili u jutarnjim satima 18. prosinca prošle godine. Spremajući se iz Kotoribe na daleki put, posljednji puta sam pomoću ljestvi provjeravao ceradu moga kamiona s prikolicom. Djelomično smrznuta cerada i ljestve na njoj bilo je dovoljno za pad sa sasvim male visine. No, prilikom pada lijeva noga mi je zapela među ljestvi. U dodiru s tlom, vidio sam poderane hlače i kosti potkoljenice… Mrak na očima, a onda možete pretpostaviti što se je događalo – priča glasom iz kojeg izlazi bol, jad, tuga…

Rekao je kako ne zna od čega bi počeo želeći nam rasvijetliti ovaj bolni slučaj. Ukratko, rekao je kako se sjeća da su mu nakon prve operacije, a bilo ih je ukupno četiri, rekli da mu je povreda izgledala kao da je stao na minu. Razdrte, raskomadane kosti…

– U medicini to zovu eksplozija kosti – pojašnjava nam i ističe izuzetnu skrb medicinskog osoblja o svakom njegovom pokretu, jauku, bolnom pogledu. Sve su mu to ublažavali onako kako su to najbolje znali, onako kako im to nalaže struka.

– Iz mnoštva te ljudskosti, humanosti i stručnosti moram izdvojiti liječnika Vinka, čovjeka za kojeg mislim da je lijegao i da se je budio s mojim tegobama, da je je znao napamet koliko mi je koščica posložio. Čovjek je to koji je svaki puta, prije nego je odlazio kući, došao u moju sobu, do moga kreveta, pogledao ‘svojih ruku djelo’ odlazeći s riječima ohrabrenja, a po dolasku na posao, opet je bio tu sa svojim toplim obećavajućim pogledom kojim kao da je želio reći kako će danas biti bolje od jučer… 

Četiri mjeseca poslije. Zvonko na ‘štakama’ ulazi u automobil, nakon jedne od rehabilitacija u Poliklinici Medikol u Čakovcu.  S par kilograma više, zadovoljna pogleda, glasa punog zadovoljstva i pun optimizma kaže:

– Pozvao sam vas kako preko vašeg cijenjenog portala iznio zahvalnost ljudima koje sam već spominjao. Pozvao sam vas kako bi ukazao na prisutnost liječnika Vinka koji se cijeli posvetio mojoj boli koju kao da je sa mnom proživljavao. Kroz gotovo tri mjeseca boravka u čakovečkoj bolnici bilo je mnogo onih koji su bili uz mene. Hvala im za to! Posebno hvala mojoj obitelji koju je vodila i držala moja supruga Verica – kaže sa zahvalnošću Zvonko.

Rekao je da je ovo najmanje što može učiniti za sve te ljude. Rekao je kako zna da još puno toga čega da bi sjeo za volan, čemu se potajno nada, jer želi radni vijek završiti stoički. I za kraj je dodao:

– Smeta me što se u tim divnim ljudima ne govori onako kako oni istinski zaslužuju jer čine velika, a ne rijetko nevidljiva djela, djela koja mnogima život znače. Takvi su ‘moji s traume.