- Otac me doslovce potjerao iz Varteksa. Rekao mi je: 'Sine, nisi ti za to. Primi se škole i informatike, nije za svakoga nogomet - kaže Toni Dalić, sin izbornika hrvatske nogometne reprezentacije i direktor NK Varaždina
Toni Dalić ima 26 godina, a u nogometnom klubu
Varaždin već tri i pol godine obnaša funkciju
direktora kluba. I to vrlo uspješno. Ne voli se javno
eksponirati, pa je široj javnosti nepoznato da je Toni ustvari
sin hrvatskog izbornika Zlatka Dalića.
S Dalićem juniorom krenulo se o njegovom poslu u NK Varaždin.
Koliko je Varaždin blizu ili daleko od prvoligaškog statusa?
– Ide nam vrlo dobro ove sezone, nadam se da ćemo uspjeti ući u
Prvu HNL. Lani smo bili blizu, ali možda je i dobro što nismo
ušli tada jer smo dobili vrijeme da uredimo klub koji je zadnjih
godina bio devastiran. Svatko tko je nešto vrijedio, otišao je.
– Trebalo je vratiti našu djecu. To je ono čemu smo se posvetili.
Prije tri-četiri godine nitko u tom klubu nije vidio perspektivu,
a u zadnje tri godine sve se promijenilo. Sada imamo 15 klinaca
na stipendijama, 11 trenera na plaći. To su sve igračke ikone
HNL-a poput Dine Kresingera, Nikole
Šafarića, Miljenka Mumleka… Klinci od
njih mogu učiti – kaže Dalić mlađi.
Kako nogometna publika u Varaždinu reagira na vaš projekt?
– Nogomet je nedostajao Varaždinu. Prije tri i pol godine, kada
je Varaždin bio u trećoj ligi, na tribinama nije bilo 50 ljudi.
Tada se dogodio investicijski preokret. Politika je da dovodimo
igrače koje je taj klub izgradio kao igrače, poput
Jerteca, Benka, Kresingera…
Ideja je bila senzibilizirati javnost da se publika vrati.
Najlakše nam je bilo preko menadžerskih agencija dovesti strance,
no ništa ne bismo dobili. Ljudi u Varaždinu žele gledati lokalne
dečke.
Imate li financijsku konstrukciju za dugoročnu stabilnost kluba?
– Varaždin stoji odlično. Prošla godina nam je pokrivena, kao i
ova. Imamo 44 čovjeka na plaći. Treba nam oko 350 tisuća kuna
mjesečno samo za hladni pogon i borbu za vrh. Ti troškovi će u
Prvoj HNL biti veći. Nadamo se da će nam tada biti lakše bude li
grad shvatio što donosi ta priča.
Kakav odnos imate s lokalnim vlastima?
– Odnos je dobar, no uvijek može biti i bolji. Neki klubovi pola
proračuna dobivaju od grada. Mi ne dobijemo ni deset posto. A
novac gradu može se vraćati porezom, prirezom i doprinosima.
Tajno trenirao u niželigašu
Kako ste vi krenuli u nogometnu priču?
– Kada sam bio u osnovnoj školi, otac me doslovce potjerao iz
Varteksa. Rekao mi je: ‘Sine, nisi ti za to. Primi se škole i
informatike, nije za svakoga nogomet…’ Igrao sam lijevo krilo,
no talenta nisam imao.
– Te očeve rečenice bile su za mene šok. On je tada bio sportski
direktor kluba. U novinama je tada izišao tekst s naslovom: ‘I
svoga sina potjerao sam iz Varteksa’. Meni se srušio svijet.
Kasnije sam tajno, da tata ne zna, trenirao u lokalnom
niželigašu. Govorio sam mu da se idem s prijateljima igrati na
livadi, a išao sam na utakmice.
– Kada sam došao na fakultet u Zagreb, prestao sam sanjati o
nogometnoj karijeri. Tada sam počeo raditi i za Microsoft, a
potom i za Acer. Danas sam svjestan da mi je napravio najveću
uslugu. Našao sam se u ovom poslu koji radim.
Vratimo se Varaždinu…
– Prije tri i pol godine, kada je bio u Emiratima, otac je pozvao
prijatelje i legende varaždinskog nogometa poput Branka
Ivankovića, Dražena Ladića,
predsjednika Stjepana Cveka, Davora
Vugrinca, Marijana Mrmića… Rekao je:
‘Da nije bilo tog kluba, ne bi bilo ni mene. Taj klub i grad
omogućili su mojoj obitelji da ovako živimo.’
– Da nije bilo pokojnoga gospodina Herjavca, ne
bi bilo ni takve karijere mog oca, jer mu je tada, kao ‘strancu’
u Varaždinu, dao mjesto sportskog direktora.
– Na kraju, ne bi bilo ni mog oca s reprezentacijom na SP-u. Otac
mi je rekao da radim dok se on ne vrati u Varaždin. Nije mu u
planu da bude trener do 70. ili 80. godine. Još nekoliko godina,
dok ne ostvari trenerske ambicije. Želi imati nešto kada se
vrati, uživati među svojim ljudima u svom gradu. Tako je počela
priča – govori Dalić.
Tko je operativno još u klubu?
– Gospodin Cvek i ja. Naravno, tu su i dvije
Marine. Jedna je teta iz vešeraja, a druga vodi
računovodstvo. Kada nikoga nije bilo u klubu, te dvije gospođe su
ga držale na životu, radile bez plaće.
Što želite napraviti od NK Varaždina?
– Želimo mu vratiti status ikone Prve HNL. Prioritet je
omladinska škola iz koje ćemo izvlačiti igrače.
Kolika je perspektiva momčadi ako se izbori Prva liga?
– Svi mladi igrači u Varaždinu vide odličnu sredinu za razvoj. Tu
nema nikakvih menadžerskih planova. Nema toga da netko mora
igrati zato što je nečiji. Kod nas igra samo onaj tko to
zaslužuje.
Koji ćete koncept škole slijediti?
– Način rada u klubu kroz povijest je bio odličan. Uvijek su tu
stasali sjajni igrači poput Mumleka, Jerteca,
Pokrivača, Vugrinca… Varaždin mora biti filter
za najbolje igrače. Već sada smo konkurentni najjačim klubovima,
unatoč razlici u ulaganjima.
Što je ključno za funkcioniranje kluba?
– Moraš imati podršku lokalne zajednice. Svi drugi sportovi su
važni, no nogomet je posebna dimenzija. Zato što okuplja najviše
ljudi, navijača… Nakon ljeta i SP-a puno je djece počelo
trenirati nogomet, o tome smo prije nekoliko godina samo sanjali.
Nama i po najvećoj kiši dođe tisuću ljudi na stadion. Najvažnije
je da su tu čista posla. Mi volontiramo u klubu, svaka naša kuna
je evidentirana i odluke se donose zajednički.
Koju ste školu završili?
– Tri godine informatike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i
dvije godine digitalnog marketinga. Tu se vidim i u budućnosti,
naravno i u poslovima upravljanja u nogometnom klubu.
Dobro, neki bi vam rekli – lako vama, pa vi ste sin Zlatka
Dalića.
– Svjestan sam da moram raditi i usavršavati se cijelo vrijeme.
Želim ići svojim putem i prije svega sam Toni Dalić. Naravno, sin
sam Zlatka Dalića, ali ne samo sin Zlatka Dalića. Moj je otac iz
Livna otišao u svijet, u Emirate, u pustinjski pijesak, boriti se
da bi obitelji osigurao egzistenciju.
– Njegova mi je borba uvijek inspiracija i vodilja. Tako smo i
odgajani. Ne mogu i ne želim pobjeći od oca, mogu se njime samo
ponositi. A ja? Na osnovi rezultata u informatici zaslužio sam
izravni upis na fakultet. S 13 godina radio sam web-stranice za
NK Varteks, uz najposjećeniji tadašnji klupski forum. Većinu
stvari želim napraviti bez ičije pomoći jer si želim dokazati da
mogu.
Možda vam je stav oblikovalo i to što vas je otac ‘otjerao’ iz
nogometa?
– I to je odigralo ulogu. Naravno da se i njemu želim dokazati.
Valjda je to normalno. Nitko ne želi živjeti u očevoj sjeni pa ni
ja. Kao dijete nisam s prijateljima želio raditi nepodopštine i
zvoniti po kućama da me netko ne bi prepoznao i rekao ocu. Pa tko
će me kao klinca prepoznati?
Je li Zlatko Dalić bio strog otac?
– Gotovo sve prepuštao je mami. Danas imam 10-12 rokovnika u
kojima je, još u igračkoj dobi, bilježio svaki trening i svaku
vježbu. On je uvijek bio svoj. Zbog toga što često zbog posla
nije bio kod kuće, majka bi odradila većinu posla, a on joj je
bio pripomoć. Ali nije bilo ni potrebe za očevim intervencijama
jer ni brat ni ja nismo radili nepodopštine. Žao mi je jedino što
se mama, zato što je bila posvećena samo nama, možda nije mogla
više profesionalno ostvariti u ekonomiji.
Je li teško slijediti životne postulate Zlatka Dalića?
– Tata pokušava prenijeti na mene svoje sustave vrijednosti. On
je uvijek bio borac za pravdu, takav sam i ja, barem imam dojam.
On živi život ponizno, i mene je tako učio: ‘Budi pošten prema
svima, a gledaj i cijeni sebe. Radi sve po svojoj intuiciji jer
će ti kasnije biti žao ako je nisi poslušao. Budi svoj čovjek.’
Hobi mu je posao DJ-a
Koliko je očeva popularnost promijenila život cijeloj obitelji?
– Jako puno. Dobivali smo dnevno po nekoliko molbi i ponuda
za snimanje, fotografiranje, intervjue, reportaže… Sve smo
odbijali. Kad nisi s njim, nitko te ne zna, ali kada si s njim
drukčije je. Uvijek sam pokušavao to izbjeći jer sam želio
graditi svoj put. Moji gejmeri su mi zamjerili što im nisam rekao
tko mi je otac. Pa u Papayi, gdje sam puštao glazbu kao DJ,
godinu dana nitko nije znao da sam Dalićev sin.
Posao DJ-a vam je hobi.
– Kao što neki ljudi rekreativno igraju nogomet, tako ja puštam
glazbu. To mi je zanimljivo. Zabaviti ljude da zaborave na
probleme, ja zaboravim na svoje životne probleme…
Kako je moguće da sin jednog od najpopularnijih izbornika na
svijetu ima problema?
– (Smijeh) Uvijek je sve moguće. Svatko ima nekakvih problema,
mogu to biti ljubavni problemi, ovakvi, onakvi…
Je li se Toniju promijenio životni stil nakon finala SP-a?
– Ni najmanje. I dalje se družim s istim ljudima koje znam od
djetinjstva. Ne živim glamurozni život. Ne zanimaju me VIP
tretmani ni trošenje novca. Živim bez pompe. Ne želim da me ljudi
vole zato što sam sin uspješnog izbornika, već zbog onoga što ja
jesam. Želim ostati ponizan i skroman kao što su me roditelji
odgojili. Mi nikada nismo bili obitelj koja je težila
materijalnom.
Zovete li često oca za savjet?
– U početku sam ga zvao često i uvijek bi me savjetovao, no nakon
nekog vremena počeo mi je govoriti: ‘Nemoj me stalno zvati jer ti
ja ionako ne mogu puno pomoći. Pokušaj raditi po svome, nije
važno ako što pogrešno napraviš, izvući ćeš pouku. Moraš sam
donositi odluke i graditi svoj život’ – kaže Toni Dalić.