BOŽENA HAJDAROVIĆ ‘Ljudi su nekad doista postili svih 40 dana Korizme i bili su već željni jela’

– Uskrsno vrijeme nije bilo samo ono u Velikom tjednu, nego od Pepelnice do Bele nedelje. Posebno fascinira Cvjetnica, kad se u crkvu na blagoslov nosi svežanj grančica – kaže Božena Hajdarović

Vuzmenka, uskrsni krijes visok i po desetak metara, na Veliku subotu pali se u gotovo svim većim međimurskim selima. Granje preostalo od čišćenja šuma i okućnica dovozilo se tijekom veljače, ožujka i travnja na hrpu i navečer uoči Uskrsa oko vuzmenke okupljaju se mještani. Na žaru se peku jaja, pije se vino, a druženje se zna otegnuti kasno u noć.

Svežanj grančica

– Uskrsno vrijeme nije bilo samo ono u Velikom tjednu, nego od Pepelnice do Bele nedelje. Posebno fascinira Cvjetnica, kad se u crkvu na blagoslov nosi svežanj grančica. Danas je moderno nositi maslinove grančice, ali trebalo bi to biti bilje iz našeg kraja, autohtono, poput drijena – kaže Božena Hajdarović, umirovljena profesorica iz Nedelišća.

Taj buket nazivao se i presmec, bresmec, puška… Nakon blagoslova čuvao se u kući radi zaštite od bolesti i zla. U subotu uoči Cvjetnice u najljepšu se zdjelu ulila voda u kojoj se namakalo cvijeće ubrano u dvorištu, poput jaglaca, jorgovana i ljubičica. – Na samu Cvjetnicu u toj se vodi umivalo jer se vjerovalo da to koristi mladim ženama za ljepši ten i zdrave oči. Običaji Velikog tjedna završavaju s Velikom subotom kad se sve priprema za Uskrs.

Ljudi su nekad doista postili svih 40 dana Korizme i bili su već željni jela. Tijekom cijelog tjedna obavljalo se veliko čišćenje kuće i dvorišta, a na Veliku subotu kuhale su se kobasice, šunke i pripremale pisanice. U nedjelju ujutro, na Uskrs, hrana se nosila u crkvu na blagoslov – objašnjava. To su radile najčešće žene koje su hranu nosile u cekerima od kukuruzovine ili košarama ispletenima od vrbove šibe.

Djevojačko prijateljstvo

Pekli su se i pereci. Na stolu je morao biti stolnjak, a sve ostale mrvice trebalo je pažljivo pokupiti i spaliti. Za Međimurje je, napominje B. Hajdarović, specifična črna međimurska pisanica koja se radila isključivo od tvrdo kuhanih jaja.

– Ne na onakvima kakva danas jedemo, već na onima koja su se kuhala najmanje pola sata. To je bio trajni proizvod. Imam pisanice iz 2000. godine, kad sam ih počela izrađivati. Skuhaju se jajčeka, od pčelinjeg voska izradi se motiv, u pravilu cvijeće koje nas okružuje, kao što su visibaba, kličnec, sunovrat, fijolica, jaglac…

Nakon toga oboje se krep-papirom, ponovno se premazuju voskom i boje crnom bojom za tkanine. Na kraju se uzme krpica i obriše jaje na kojem se lijepo vide naslikani motivi. Obično uz sličicu ide i neka poruka, na primjer dragoj sestri, kumi ili dečku… Zna pisati “Ovo jaje na dar se daje”, a meni je osobno najdraža poruka “Misli odu, snovi ostaju” – kaže Božena Hajdarović.

Za Belu nedjelju ostao je upamćen običaj sestrenja, kad su djevojke jedna drugoj potvrđivale prijateljstvo do smrti, uz riječi “Sestra, nevesta, za naveke sestra”.