Biljke u pustinji morale su razviti mehanizam koji im omogućuje preživjeti bez vode. Saznajte koje su to biljke u pustinji...
Biljke u pustinji morale su se prilagoditi životu u okolišu
gdje kiša nekada ne pada i po nekoliko godina. Svojim su se
karakteristikama prilagodile životu bez vode, a nazivaju
se kserofiti.
Načini na koji su se prilagodile nedostatku vode su različiti.
Neke biljke u obliku sjemenke čekaju kišu i do nekoliko godina
zakopane u pustinjskome tlu te odmah zatim brzo proklijaju,
rastu, procvjetaju i proizvedu sjemenke koje će čekati novu kišu.
Druge su se pak odlučile sačuvati vodu.
Biljke u pustinji koje spremaju velike količine vode u
nekome od svojih organa nazivaju
se sukulenti ili mesnatice. Vodu je moguće
spremiti u stabljici, korijenu ili listovima pa je kod sukulenata
obično jedan ili više tih organa jako povećan.
Najpoznatiji sukulenti dolaze iz porodice kaktusa.
Kad kažemo kaktus obično pomislimo na velike kaktuse u obliku
svijećnjaka koji žive u nekoj od američkih pustinja, ali porodica
kaktusa broji nekoliko tisuća vrsta koji žive u različitim
staništima. Neki od njih žive na granama drveća tropskih kišnih
šuma gdje kiša pada svaki dan i uopće ih ne bismo mogli nazvati
sukulentima.
Biljke u pustinji, osim kaktusa, nalazimo u još mnogim
drugim porodicama. Porodica tustikao buhvaća mnoge sukulente
od kojih neki rastu i u našim krajevima na suhim mjestima ili na
visokim planinama. Najpoznatiji od njih svakako su žednjaci
i čuvarkuće.