Dijana je unatoč raku i primanju radiokemoterapije diplomirala na Sveučilištu u Zadru i postala diplomirana psihologinja.
Svoje iskustvo i borbu Dijana Bačani iz Malog
Bukovca, mjestašca nedaleko od Ludbrega, opisala je u statusu
koji je objavila na Facebooku, piše
24 sata.
Iako, kako kaže, nije nikad željela svoj život iznositi javno,
doživjela je neizmjernu sreću i to je morala konačno podijeliti s
drugima. Naime, Dijana je unatoč raku i primanju
radiokemoterapije diplomirala na Sveučilištu u Zadru i postala
diplomirana psihologinja.
Dijaninu objavu, uz njezinu dozvolu, prenosimo u cijelosti:
– Ovo nisam učinila nikad, niti sam ikad željela svoj život
iznositi javno, ali danas zbog neizmjerne sreće koju osjećam
želim ispričati svoju priču. I to svima onima moji misle da se
njima ništa ružno i loše ne može dogoditi, i svima onima kojima
život servira lošu tortu, svima onima koji vode borbe i ne nalaze
utjehe. Istina je da ispod mog stanja leži prosječna
28-godišnjakinja koja samo želi povratiti snagu svom urušenom
životu.
U 27-oj godini oboljela sam od karcinoma debelog crijeva, i
ni na trenutak nisam pomislila da je moj život stao, tog
ponedjeljka 24.4.2018 godine. Željela ja to ili ne život se
okrenuo naglavačke. Neorganizirani život, fakultetske obaveze,
nezavršene, i plus dobila sam doživotnog (ne) prijatelja.
Ali moj život i dalje je izgledao isto, izlazila sam s
prijateljima, pila pivo, čak i zapalila pokoju cigaru, smijala se
glasno, ne pokazujući nikom bol i nemoć koja se skrivala iza
njega. Promijenilo me, odjednom život gledaš drugačije, drugačije
vidiš sunce rano ujutro, drugačije vidiš ljude. One koji te
sažalijevaju i one koji nikad nisu dozvolili da mi ijedna loša
stvar prođe kroz glavu.
Bolest me naučila vjerovati kako je samo maleni postotak
vrijedan. Znaju oni koji su. Nisu mi govorili da me razumiju oni
koji su ostali, ali od njih sam crpila snagu, njima sam se
vraćala i oni su uvijek bili tu. Zbog njih je sve ovo danas,
jedna točka na i, i jedan završetak velikog dijela mog života i
početak nečeg novog i velikog. Zato ne trošite svoje vrijeme na
prijatelje i kolege koji su negativni, koji vas osuđuju i sišu
energiju.
‘Zahvalna svim ljudima što je upoznala’
Prestanite tražiti izgovore da zadržite te toksične ljude u
svom životu. Neprocjenjiv je osjećaj obećavati drugima da će sve
biti u redu, i da ću ja biti u redu, zaista ni na trenutak
nepomišljajući da bi moglo biti ikako drugačije.
U isto je vrijeme drugi dio mene odlazio 28 uzastopnih dana
gore dolje Bukovec – Zagreb, kako bi ispunila ono što je mog (ne)
prijatelja trebalo maknuti od mene, Radiokemoterapija. Zahvalna
sam na divnim ljudima koje sam upoznala tamo. Znaš da si postigao
nešto veliko kad te doktorica i sestra koju sretneš nakon
nekoliko mjeseci ne zaborave i budu sretne i pozdrave te s
rečenicom “svaka ti čast, o tebi ću pričati svima”
Nema veće sreće da samo tri dana nakon završetka Kemo stojim
u dvorani sa svojom mentoricom i komisijom i pričam o
eutanaziji…Ironično ali istinito…
Diploma koju danas slavimo, tada sam držala u ruci.
Nikom nisam dozvoljavala da me sažalijeva, i samo nekolicina
ljudi može samo zamisliti što je prošla godina značila za mene.
Dogodilo se nešto najljepše i najgore. Prolazilo je ljeto,
uživala sam na moru, znajući da nakon toga moram u bolnicu.
‘Vidjela sam svijet u njima’
Samo dan prije odlaska u bolnicu uživala sam na hladnom pivu
s ljudima koji su mi danas stranci, ali tada sam vidjela svijet u
njima… Sad sam im zahvalna što više nisu dio mog života i što
su time napravili mjesta za one s kojima gledam neki novi
svijet.
Nakon operacije slijedilo je 4-mjesečni ciklus
kemoterapije… u trenutku moje najveće slabosti i borbe moj
dugogodišnji dečko tražio je novu djevojku, ljudi kojima sam
vjerovala napuštali su me, dok su ljudi koje nisam poznavala
postajali moj veliki oslonac…
I nema veze što ću uskoro ponovno ići u bolnicu, ovu
sreću nosim sa sobom.
Dovoljan je osmijeh mojih roditelja, najveće, najsnažnije
stijene koje su se mog (ne) prijatelja najviše plašili. Nema
ništa ljepšeg nego vidjeti taj osmijeh. Zavoljela sam tog (ne)
prijatelja, otvorio mi je oči, pokazao je ljude koji vrijede i
koji će uvijek biti uz mene, a otjerao one koji nisu to mjesto
niti zaslužili. Zahvalna sam mu, i ne znam kad će mi opet doći,
ali svakako je napravio veliku čistku pogrešnih ljudi u mom
životu.
‘Uključite zabavu i smijeh u svakodnevni život’
Možda ovo nije najgori scenarij koji ste pročitali, ali
dovoljan je da budete zahvalni na ljudima koje imate, na
prijateljima koje cijenite, na familiji koja vam nikada neće
okrenuti leđa, na poznanicima za koje nikad ne znate sto vam mogu
postati životu. I na obrazovanju koje nikad ne prestaje.
Zato uključite zabavu, smijeh i razigranost u svakodnevni
život i one teške stvari će postati barem malo lakše. I zato
uživam u životu usprkos mojoj bolesti i to mnogo više nego prije
jer kao da je oblak podignut konačno sam u stanju vidjeti sto je
zaista važno u životu. Volim vas – napisala je Dijana
u objavi na Facebooku.
Dijanina borba još nije gotova, čekaju je opet razni pregledi kod
doktora, no ono što je važno jest da se ne treba odustati onda
kada život ne posloži karte onako kako smo mi to zamislili, piše
24 sata.