- Mobitel zvoni, zvuk poruke. Puls raste, žile se pune krvlju, što se dogodilo?! Požar! Poziv za intervenciju. Potrebna je pomoć. Kome? Poznat ili nepoznat? Kroz glavu prelete svakakve misli...
Krajem ožujka završene su skupštine DVD-ova Vatrogasne zajednice Međimurske županije. Analizirana je lanjska godina, donijete su smjernice daljnjeg rada. Naš portal je pratio neke od godišnjih skupština. Jedna od njih nam je posebno ‘zapela za pero’
U nedjelju, 1. travnja pisali smo o godišnjoj izvještajnoj skupštini DVD Čakovec i istaknuli kako je bilo izuzetno sadržajno i posebno emotivno. Zasluge za to pripadaju njihovom zapovjedniku Nikoli Besediću. On je dio izvješća odvojio kako bi pokazao kolika je uloga vatrogasaca u čuvanju i spašavanju naše imovine, naših života. Dio je to izvješća koji se ne odnosi samo na DVD Čakovec, već je posvećeno svim hrabrim ljudima, ljudima velikog srca i dobre duše.
– Svaki od nas ovdje danas prisutan poznaje u srž riječi vatrogastvo i vatrogasac. Nekome te riječi ne znače ništa, onoliko dugo dok mu se nešto ne desi ili dok ne treba nas, nas vatrogasce, bilo profesionalne ili dobrovoljne. Mislim da većina nas ovdje misli i razmišlja u sebi ‘pa što meni sve ovo kao vatrogascu uopće i treba, u mom tj. našem ionako jedinom ovozemaljskom životu?’. Svaki dan, ali doslovce svaki dan, svjedoci smo raznih požara, nesreća, nezgoda, neželjenih i nepredvidljivih situacija u našoj domovini, a i svijetu. Postavit ću vam pitanje – pa tko smo onda svi mi?!
Vatrogasci – vatrogasci koji dobivanjem poruke, poziva ili zvukom sirene napuštamo svoj ili nečiji topli krevet, svoj dom, svoju obitelj, zabavu, rođendanske partije, sastanke i sve drugo što radimo u svojim životima, a zašto? Zapravo zbog čega, zbog kojeg jedinog razloga, zbog čije ili koje želje, što postižemo samim time, koji je naš cilj, naša motivacija, naše ono nešto… nešto što se nosi ne u glavi, ne u tijelu već u srcu i duši jer to sam ja, to smo mi svi zajedno jedna vatrogasna “family”…
Jedan primjer. Što? Što je to? Što se događa? Trznem se… dojavljač pišti, mobitel zvoni… zvuk poruke. Da pogledam tko je, što piše, puls raste, žile se pune krvlju, što se dogodilo?! Požar! Poziv za intervenciju. Potrebna je pomoć. Kome? Poznat ili nepoznat? Kroz glavu prelete svakakve misli… Ključevi auta, jesu pune gume na biciklu? Sjedam i idemo… Adrenalin zamjenjuje krv koja teče po žilama, osjećam ga po cijelom tijelu. U rukama, u nogama, sve do vrha prstiju, otkucaji srca u glavi…
Krećemo. Plava svijetla na krovu se vrte, sirena uključena, radio stanice šume, slušam što se događa. Glomazni kamion je brz, kad kroz zavoje savladava udaljenost do požarišta, s visine u njegovoj kabini doživljavam taj ‘filing’ sa još većom napetošću. Automobili, koje susrećemo se miču sa strahopoštovanjem, blago zbunjeni vozači ni ne znaju kamo i kako.
Stižemo na mjesto požara. Sve svjetluca. Dim se širi, plamen šikta, a njegovi zli jezici penju se u visine. Uzimam mlaznicu i cijev. Polijevam ih! Jači sam. Adrenalin i strah daju snagu mome tijelu.
Kraj je. Posprema opreme. Kaciga na sjedalu kamiona. Vrhovi kose i čelo, kapljice znoja, pod zaštitnom odjećom sve mokro, znojno, lijepi se na mene. Vraćamo se. Sporije, nema žurbe, zvuk motora i šumovi radio stanica, glava puna utisaka, posprema i zamjena opreme, tu i tamo koji komentar… Zaključavamo vrata spremišta, auto, kuća, nastavak svog normalnog života…
Sljedeći dan donijet će nešto novo. Pitanje života i smrti i zaključke – to bih napravio opet i opet i opet, bez oklijevanja… e, to smo mi – vatrogasci! – završetak je Besedićevog istinskog i emotivnog obraćanja vatrogascima, a izvješće je završio riječima: – I na kraju, nećete mi sigurno zamjeriti ako iskoristim riječi koje su mi u srcu, uzrečicu iz višegodišnjih izvještaja – vatrogasac jednom, vatrogasac zauvijek!