Otkačena glumačka družina je vrckavim dijalozima, replikama, ispravcima netočnih navoda te upadicama i doskočicama oduševila publiku u Hlapičini
Međimurje danas karakterizira vrlo živa amaterska kazališna scena. Iako se procvat dogodio sredinom devedesetih godina minulog stoljeća, još uvijek je malo autora koji na scenu donose život koji sada živimo i aktualne detalje koji nam struje kroz život ili na njega na neke načine utječu.
Za svježinu je potrebna objektivna percepcija društva i malo hrabrosti. Autor, scenarist i redatelj Bojan Bračko sve to ima. Ima i izvrstan glumački ansambl iz dramske sekcije KUD-a Mura, ali i ono za čim čezne stotine kazališta širom Hrvatske – publiku.
Prepunu dvoranu Društvenog doma u Hlapičini, a bila je to već 15 minuta prije prve scene, odmah, već u prvim sekundama, ‘kupila’ je Valentina Moharić šarmantnim pozdravom i predstavljanjem glumačke ekipe. Valentina je artiste najavila toliko teatralno da je s njom predstava mogla završiti i – publika bi bila zadovoljna.
Puno i potpuno zadovoljstvo događalo se pak narednih 40 minuta koje su ispunili vrckavi dijalozi, replike, ispravci netočnih navoda te upadice i doskočice pune životnog soka kroz koje je autor i baš otkačena glumačka družina pred publiku donijela sva lica i naličja svakodnevice koju živimo. Sjajan miks ženske postave za stolom je ležerna, uvjerljiva i neuništiva družina gradskih tračerica koje nisu mogli ‘zaskočiti’ niti najsloženiji procesi društvene zajednice, ali niti zasjeniti konobar, niti gradski zavodnik niti lokalni pijanac, a niti gromoglasne salve smijeha koje su svako malo prekidale ‘puce u najtežem i najodgovornijem ženskom poslu’.
Najkraće rečeno – predstava s mjerom, tempom i u svemu i po svemu – taman.
