POMOĆ NEIZLJEČIVIMA Dr. Verica Jačmenica – Jazbec: ‘Teški i neizlječivi bolesnik nije otpisani čovjek’

Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med., jedna od najmjerodavnijih osoba govoriti o proteklih 10 godina udruge koja skrbi o ljudima čiji su životi nažalost na izdisaju. Palijativa želi biti podrška obitelji koja se brine za bolesnika, koja s njime zajedno pati i na kraju koja za njime žaluje Palijativa želi biti podrška obitelji koja se brine za bolesnika, koja s njime zajedno pati i na kraju koja za njime žaluje.

Osnivanje?

– Jednoga siječanjskog dana prije deset godina oko obiteljskoga stola u Kotoribi našlo se nekoliko osoba odlučnih da pokuša organizirati pomoć za teške ili neizlječive bolesnike. Središnja osoba bila je Renata Marđetko, domaća djevojka, viša medicinska sestra koja je u Londonu upravo bila postigla magisterij iz palijativne skrbi. Diploma uglednog britanskog medicinskog učilišta koju je stekla bila je u to doba jedinstvena u hrvatskome zdravstvu.

Renatin zanos i htijenje da nam prenese svoja europska iskustva bili su zarazni i poticajni za sve nas koji smo ju poznavali i s njome prijateljevali pa ću k tome dodati jednu usporedbu: ‘I kao što od sićušnog zrna gorušice izraste grm, tako je i od našega druženja nastala Udruga za pomoć neizlječivima’.

Koja je bila svrha osnivanja Udruge?

– Naša, pretežno ženska grupa, djelovala je ispočetka po vlastitoj intuiciji. Trebalo je ponajprije sebi, a onda i drugima objasniti da riječ palijativa znači sveukupni obuhvat teškoga bolesnika imajući u vidu njegovo tijelo, dušu, duh, okruženje ali također i njegovu obitelj. Trebalo je svima osvijestiti da teški i neizlječivi bolesnik nije otpisani čovjek, da on i u svojoj bolesti zadržava svoju elementarnu ljudsku vrijednost, ugled i dostojanstvo.

Trebalo je i takvome bolesniku osvijestiti da mu palijativa želi i u toj teškoj fazi njegova života olakšati boli, smanjiti muke i ublažiti brige. dodati Palijativa želi empatiju u završnu fazu čovjekova života. Palijativa želi biti podrška obitelji koja se brine za bolesnika, koja s njime zajedno pati i na kraju koja za njime žaluje. 

Za to je trebalo dodatno poučavanje?

– Bili smo svjesni da najprije treba ići od osobe do osobe, od obitelji do obitelji, od sela do sela, od župe do župe, od mjesta do mjesta. Svima u Međimurju htjeli smo obrazložiti što želimo: bili smo svjesni da u svakom selu, u svakoj gradskoj ulici, u svačijem susjedstvu ima teških i neizlječivih bolesnika. Prve tri godine postojanja naše udruge upotrijebili smo za sveopće zdravstveno prosvjećivanje.

Nema u Međimurju sela, mjesta ili grada do kojega nismo doprli. Organizirali smo edukativne tribine po vatrogasnim ili zadružnim domovima, posjećivali smo škole, surađivali sa ženskim udrugama, posjećivali sportske klubove, komunicirali sa svećenicima koji su nam ustupili vrijeme i priliku da njihovim župljanima objasnimo svrhovitost palijativne skrbi i ponudimo svoj angažman oko najtežih bolesnika.

Nastupali smo u medijima: na televiziji smo promovirali potrebu za palijativnom skrbi, na radiju sudjelovali u emisijama o zdravlju, pisali članke u novinama, izdavali propagandne letke za stanovnike Međimurja. Na proštenjima smo postavili svoj štand i dijelili edukativne materijale, prikupljali sredstva za svoje akcije, bili na raspolaganju ljudima koji su se došli zanimati o čemu se radi.

Umrežavanje?

– Učili smo o palijativi sebe i druge. Odlazili smo na stručne skupove u Hrvatskoj i u inozemstvu, preslikavali primjere dobre prakse od drugih, donosili u Međimurje nove i prokušane ideje. Okupljali smo volontere i educirali ih. Postali smo sastavni dio hrvatske palijativne mreže. Prodrli smo u liječničke i sestrinske krugove na Medicinskom fakultetu, na Sestrinskom fakultetu, povezali smo se sa srednjim medicinskim školama. Propagirali smo volonterstvo na svakome koraku.

Naš je rad postajao sve ozbiljniji i vrjedniji. Postali smo prepoznatljivi kako u Međimurju, tako i u Hrvatskoj. Pozivali smo ugledne predavače iz Hrvatske i iz Velike Britanije u Čakovec. Povezali smo se sa županijskim, gradskim i mjesnim vlastima, svima smo pomno objašnjavali da želimo pomoći najteže bolesnim ljudima.

Usporedno smo nastavili s edukacijom. Koristili smo inozemna iskustva, prevodili njihove edukativne i stručne materijale. Posjećivali smo europske zemlje koje su dobro organizirane po pitanju palijative. Više nismo bili samo mala lokalna udruga, postali smo ravnopravni sudionici u raspravama, simpozijima, stručnim susretima. Stjecali smo svoja iskustva, dijelili ih drugima. Uključili smo se u europske projekte i povezali se sa drugim, srodnim udrugama.

Za postojanje i rad trebalo je lobirati?

– Slijedilo trogodišnje razdoblje kada smo lobirali u bolnicama i ambulantama. Htjeli smo sve svoje kolege liječnike i medicinske sestre senzibilizirati za našu ideju. Uvidjeli smo da se polako gube, do tada oštre granice, između vladinog i nevladinog sektora. Svakim smo danom postajali sve konstruktivniji partneri u kreiranju zdravstvene zaštite u Međimurju i u Hrvatskoj. Bili smo aktivno uključeni u izradu nacionalnih smjernica u radu sa palijativnim bolesnicima.

Anketirali smo stanovništvo, obitelji bolesnika, sumirali zaključke i stvarali smjernice za djelovanje.U cijeloj Hrvatskoj počeli su se osnivati palijativni centri sa svojim bolničkim i mobilnim palijativnim timovima. Naše se gorušičino zrno u Međimurju dobro ukorijenilo Novo hrvatsko zdravstveno zakonodavstvo išlo nam je na ruku, mobilni palijativni timovi urasli su u primarnu zdravstvenu zaštitu. Ljudima su pojedine zdravstveneusluge bile sve dostupnije. 

Oformili ste hvale vrijednu Posudionicu pomagala?

– U trećem trogodišnjem razdoblju uspjeli smo ishoditi svoje prostorije. Povezali smo se sa bolnicom, čakovečkim gradskim Crvenim križem, s donatorima iz zemlje i inozemstva. Dobili smo prostorije kako za naše administrativne poslove i sastanke, tako i za skladište. Osnovali smo  posudionicu bolesničkih pomagala sa stalnim radnim vremenom i volonterskim dežurstvima. Intenzivno je počelo pribiranje pomagala kao i njegova distribucija potrebnima. Stanovništvo je postalo senzibilizirano. Onaj tko je nešto trebao, znao je gdje nas može naći. Onaj tko je nešto nudio znao je kada i gdje možemo primiti njegovu donaciju. 

Danas u 10. godini postojanja naše udruge možemo s ponosom reći da smo postali poznati u svome kraju “med dvemi vodami”, a članovi naše udruge prepoznatljivi su na stručnim skupovima diljem Hrvatske.

Riječ, dvije o predsjednici  mr.sc. Bermanec?

– Naša predsjednica je po povratku iz Londona zauzela važnu stručnu poziciju: bila je nekoliko godina koordinatorica za palijativu na razini grada Zagreba. Kada je zdravstvenim zakonom omogućeno da svaka županija ima palijativnu službu, ona je imenovana za koordinatoricu palijative u Međimurju.

Istodobno je angažirana kao predavačica na Studiju sestrinstva Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Možemo s ponosom reći da danas palijativa ima svoje sigurno “gnijezdo” u Međimurju. Danas više nema bolesnoga Međimurca do kojega naša Udruga ne može doći te pomoći njemu i njegovoj obitelji.

Budućnost?

– Naši su planovi za budućnost: pronaći načina da bolesnici tijekom bolesti, kao i njihove obitelji dobiju stručnu psihološku potporu. Danas to u Hrvatskoj bolesnik ne može dobiti od državnoga sektora. Mi to osjećamo kao potrebu i to želimo postaviti kao svoj cilj. Također želimo organizirati stručno vođene radionice za ljude koji su u fazi žalovanja za svojim preminulim članovima obitelji. Svjesni smo da palijativa ne prestaje nad svježim grobom teškoga bolesnika. Njegovoj obitelji potrebna je stručna pomoć da se može ponovo uključiti u svoju nadolazeću svakodnevnicu- rekla je i dodala kako njihovo postojanje, rad i aktivnosti sežu u daleko sutra…