FOTO Na kraju jednog radnog vijeka: ‘Zečiće’ napustila njihova ‘teta Danica’

S radošu odlazi u zasluženu mirovinu držeći kako je radnu misiju u cijelosti obavila. Sada će imati više vremena za svoju unučad…

61-godišnju odgajateljicu Danicu Sabol iz Kotoribe zvali su je jednostavno – ‘teta Danica’, a tako su je zvale i znale brojne generacije vrtičke djece s kojima je radila od Koprivnice preko Čakovca, Goričana, Preloga, Donjeg Vidovca do Kotoribe. U potonji vrtić je došla 1. siječnja 1999. godine i tu je 12,5 godina bila i ravnateljica.

S posljednjim danima protekle godine najprije se je oprostila od svoje skupine ‘Zečići’ s kojima je zadnje radila, a potom i od svojeg kolektiva Dječjeg vrtića Kotoribe, posljednje postaje njezinog radnog vijeka u kojem je provela 40 godina.

– Raditi s djecom, i to onom najmanjom, bila je moja želja od trenutka kada sam se počela igrati s lutkama, kada sam željela da one ožive da mogu s njima razgovarati. Nisu ‘htjele’ pa sam im pričala samo ja. Hvalila ih, učila, ali i korila – priča nam Danica ‘friška’ umirovljenica. Rekla je kako joj je nakon završetka kotoripske OŠ jedina opcija daljnjeg školovanja bila škola za odgajatelje.

Nakon prijemnog ispita u Zagrebu u nju se upisala 1973. godine. Bila je to Škola za odgajatelje ‘Tatjana Marinić’ koju je okončala 1977. godine.

– Moram se ovom prilikom zahvaliti svojim roditeljima koji su danonoćnim pletenjem proizvoda od šibe privređivali novac za moje školovanje, a kako bi time zajedno dosanjali, uz dvoje braće, moje snove djetinjstva – kaže s odmakom od četiri i više desetljeća. Sjeća se kako tada za posao nije bilo problema jer su ih odgovorni u odgojnim ustanovama vrbovali za posao već kao maturantice pa je tako njezino prvo radno mjesto bilo u jednom koprivničkom dječjem vrtiću.

– Maturirala sam 28. lipnja 1977. godine, a tamo sam se zaposlila već 1. srpnja – prisjeća se. Iznijela nam je uspomene i sjećanja iz ustanova koje smo u uvodu spomenuli i navela kako iz svake nosi lijepe uspomene, iskustva, divna sjećanja na njihovo blago.

Možete nam možda izdvojiti najupečatljivije događaje rada sa stotinama mališana?

– Djeca su me prije svega dodatno oplemenila. Kada bi trebala istaknuti trenutke topline moje profesionalne nutrine, istaknula bi one kada su mi se djeca iskreno povjeravala, kada bi mi prišla, zagrlila i obratila riječima ‘teta Danica’… Izgrađeno međusobno povjerenje za mene je najveći doseg. Bilo je tu sijaset neponovljivih događaja i doživljaja, bilo je i suza koje je uvijek u konačnici pobijedio smijeh – sumirala je, listajući sijaset fotografija koje nam je donijela na susret.

Poruka nasljednicima? 

– Raditi s djecom, većim brojem njih, je veliki i zahtjevan posao i moraš mu se cijeli posvetiti. Nerijetko svoju djecu moraš staviti u drugi plan. To može samo onaj koji istinski voli, koji zna voljeti, a takav će onda biti i voljen. Stoga želim da svi  moji  nasljednici budu ovo potonje- poručila im je.

Okrenuta je nova stranica vašeg života?

– Da. S tim listanjem nove stranice i moj se je život promijenio. Okrenut ću se više suprugu Josipu s kojim sam u braku od 1978. godine. Četvero unučadi od druge do dvanaeste godine starosti bit će zamjena mojim zečićima….Više ću vremena imati za svoje slobodno vrijeme, hobi, a to je pjevanje u Crkvenom pjevačkom zboru – kaže i dodaje kako će to biti niz nespomenutih obveza, a koje možda i nije stigla obaviti kada je bila okrenuta primarnim obvezama.

Razgovarajući, i prebirući po njezinim sjećanjima, smo stekli dojam zadovoljne žene-prosvjetne djelatnice koja je svoju radnu misiju okončala na zadovoljstvo posljednje i svih skupina djece koja su je ‘tetom’ zvala.