Sašo je imao tri godine kad mu je otac Marijan (28) otišao braniti Vukovar. Nije se nikad vratio. Za Marijanom i danas tuguju i roditelji...
Naša agonija traje od pada Vukovara, kad sam
izgubio sina Marijana. To treba izdržati. Ja se ne mogu
rasplakati. Nisam mogao plakati ni kad mi je majka umrla. Ali baš
zbog toga što ne mogu plakati meni je teže pri duši i srcu.
Čovjek se rasplače i tu tugu nekako izbaci iz sebe. A ja to ne
mogu izbaciti, to me već 27 godina izjeda, slabašnim glasom
govori Mirko Vučak (82) iz Babinca, maloga sela kraj Varaždina,
pišu 24
sata.
Sin Marijan bio je školovani policajac. Otac ga je 9. rujna 1991.
godine odvezao pred varaždinsku policijsku postaju, odakle je s
kolegama krenuo za Vukovar.
– Ispred policijske postaje čekala su četiri autobusa. Pozdravio
sam se s njim, on se ukrcao u autobus i više ga nikad nisam
vidio. U Vukovaru prije nije bio i iz njega se više nikad nije
vratio. Njihov položaj bio je na Mitnici. Čuo
sam da su tog 4. studenog 1991. njih 12-orica bili u podrumu bez
prozora. Opkolili su ih četnici. Marijan je zapovijedao svojom
grupom i prvi je izašao iz podruma. Navodno su ih sve ubili –
govori tužan otac. Njegova supruga Anđela (80) na spomen sina ne
može zadržati suze. Dok joj rečenice prekida plač i
rukama otire suze s lica, prisjeća se posljednjih
trenutka s neprežaljenim sinom.
–
Dan prije odlaska došao je kući s puškom. Pitala sam ga:
‘Marijane, što je to?’. A on mi je odgovorio: ‘Mama, sutra idem
na teren u Vukovar’. Sljedećeg jutra čula sam ga kako silazi
stubama, a potom se vraća. Nešto je zaboravio.
Pitala sam ga: ‘Marijane, zašto si se vratio? Ljudi kažu da je to
nesreća’. I, eto, nikad se nije vratio kući – otirući suze govori
Anđela. Dok sjedimo u njihovoj toploj kući u Babincu, Anđela ne
prestaje plakati. Tuga za nestalim sinom je pregolema.
Silno je želio biti policajac
Čim mu spomene ime ili se pokuša prisjetiti
njegova dragog i umiljatog lica, ne može zaustaviti suze ni
izustiti riječ. A Marijan je još od djetinjstva silno želio
postati policajac.
Nakon završene osnovne, završio je Srednju policijsku školu u
Zagrebu i s ponosom nosio plavu uniformu. Radio je u
policijskim postajama u Kumrovcu, Murskom
Središću, a potom u Varaždinu.
Mirko kaže da je mjesec dana prije odlaska u Vukovar imao
žuticu. Pokušao je sina nagovoriti da preda liječničke
papire i izbjegne odlazak u Vukovar, no Marijan nije želio
ostaviti na cjedilu kolege. Nije ih mogao niti želio iznevjeriti.
Zadnji razgovor sa sinom
– U to vrijeme nije svaka kuća imala telefon. Marijan nas je na
susjedov telefon zvao 27. listopada 1991. godine. U tom
razgovoru pitao sam ga ima li što za jesti i ima li
municije. Odgovorio je da tu i tamo dobiju kruh, a municije imaju
koliko uspiju sačuvati za sebe. To je bio naš zadnji razgovor i
više se poslije nismo čuli – prisjeća se Mirko i dodaje da su sve
vrijeme do pada Vukovara bili u strahu za sina.
Iako
su Marijanovu ekipu trebali zamijeniti drugi
policajci, u Vukovar nisu mogli ući te su se vratili u Zagreb.
Marijan je rođen 21. prosinca 1963. godine. Živio je sa suprugom
i tad trogodišnjim sinom Sašom u stanu u Čakovcu. Kako bi im
omogućio što bolji život, sagradio je kuću s
velikim dnevnim boravkom, kuhinjom, kupaonicom i tri spavaće sobe
u potkrovlju.
– Njegov sin Sašo isti je on. Kad ga vidim, kao da vidim sina.
Bio je premalen da se sjeća oca, no o njemu smo mu puno pričali
te ga zna po fotografijama i iz naših priča. Poklonila sam mu sve
očeve stvari. Iako vrijeme prolazi, bol za Marijanom ne jenjava.
Često ga sanjam da dolazi kući i u snu je onakav kakav je bio –
nasmiješen i vedar. Ne mogu vam riječima opisati kakva je
to radost bila kad smo sanjali da nam je došao na vrata.
A onda sam se probudila, osjetila strašnu prazninu i shvatila da
ga nema – otirući suze priznaje Anđela. Kad je oslobođen Vukovar,
obitelj Vučak obišla je dvorište u kojemu se nalaze kuća i podrum
u kojemu je njihov sin bio s kolegama policajcima. Osjećali su
se, svjedoči, jezivo.
Posjetili mjesto ubojstva
– Na Mitnicu smo došli s Bedemom ljubavi. Odveli su nas baš na to
mjesto gdje je Marijan s kolegama proveo svoje
posljednje trenutke i gdje je ubijen. Vidjeli smo dućan
kraj te kuće u koji su često zalazili, a oni su bili straga u
podrumu. Vlasnik tog objekta je bio Srbin i naši su nas upozorili
da ne govorimo. Zašli smo u dvorište. U taj podrum nismo mogli
ući, s lijeve strane bila je ruševina, a na tu kuću nije ispaljen
ni jedan metak. Srpske kuće i njihova crkva bile
su čitave – pripovijeda Mirko. Svijeće pale, kažu, gdje god dođu.
Uglavnom na groblju i kraj središnjih križeva.
– Teško je kad izgubite dijete. To je neopisiva
bol. Osim Marijana, imamo i kćer Jasminku (49). Ona je
također bratov nestanak vrlo teško podnijela. No već je tad imala
sina koji ju je gurao dalje. I kad sad
razmislim, što će meni ova kuća i vikendica? Cijeli
život radio sam i stvarao te odlučio ovu kuću ostaviti Marijanovu
sinu Saši, a vikendicu Jasminkinu sinu. Tako da sam sve podijelio
unucima. I mislim da sam dobro napravio – rekao je Mirko za
24 sata.