U odabiru naziva Immanens, koji objedinjuje 19. zasebnih cjelina, očituje se ono nešto stilski neodredivo, specifično, samosvojno, unikatno, originalno i neponovljivo
Immanens je konceptualni naziv debitantskog albuma projekta Eikonoise. Album obuhvaća ciklus od 19 kompozicija nastalih u rasponu od petnaestak godina, kao produkt višegodišnje suradnje umjetnika iz različitih područja muzičkog i vizualnog izraza. U odabiru naziva Immanens, koji objedinjuje 19. zasebnih cjelina, očituje se ono nešto stilski neodredivo, specifično, samosvojno, unikatno, originalno i neponovljivo.
Imanentno je u svojem značenju urođeno, unutrašnje, neodvojivo; koje je u samoj stvari, u njezinoj naravi, a to je u ovom slučaju ono zvukovno, imanentnost zvuka. Zvuk kao osjet raznolikosti, kao forma koja se oblikuje, utjelovljenje sile, neprekinute radnje, zvuk kao neuhvatljivost alikvotne i dinamičke strukture tonova. Immanens u svojoj težnji prema otvorenosti samog djela, raznolikosti i slojevitosti zvukovnog oblikovanja ne upada u šablonu današnjih hibridnih muzičkih okvira.
Stoga je album teško smjestiti u bilo kakav jasan stil u smislu glazbenih žanrova, jer u svojem pristupu prvenstveno odabire sam zvuk kao izraz, u svojoj neposrednosti i prezentnosti, kao glavni element, kao paradigmu, jedinstveni poticaj i izazov, početak i kraj oblikovnog procesa. Takav pristup podsjeća i vodi prema eksperimentalnom načinu rada i istraživanja, ali umjereno i u granicama eksperimenta koji ne postaje samome sebi svrhom.
Neophodno je spomenuti afinitete na kojima se od samih početaka
gradila estetika Eikonoise-a i koji najneposrednije opisuju neke
od stvaralačkih principa i načela oblikovanja, a to su:
Brian Eno i njegov ambijentalni koncept,
kolažiranje, minimalizam i faktor slučajnosti; Arvo
Pärt i ekstremna redukcija zvukovnog materijala, duboka
produhovljenost, bezvremenska ljepota, sakralni minimalizam,
duhovna moć i “ljubav za svaku notu”; Steve
Reich s tehnikom nježnih faznih pomaka, hipnotičkim
ponavljanjem ritamskih uzoraka, naglašenim meditativnim ozračjem
i jednostavnošću, pod geslom svih minimalista “više je manje,
manje je više”.
Minimalizam i grafičke notacije Johna Cagea,
ritmičke strukture Igora Stravinskog,
“Intonarumori” i razne dekonstrukcije klasičnih instrumenata
Luigija Russola, sakupljanje i propitivanje
potencijalnih muzičkih vrijednosti konkretnih zvukova snimanjem
na magnetofonsku vrpcu Pierrea Schaeffera i
općenito temeljne promjene umjetničkih praksi koje donose brojni
avangardni stilovi 20. stoljeća u proširenim umjetničkim
aktivnostima na tehničkom i estetskom polju, prelaženjima granica
harmonične i kanonizirane glazbe.
Eikonoise je kolaž, organizacija, montaža, rez, trenutak; realnost svedena na trenutak koja prebiva između dva ništavila, samoća, trenutačna odluka, izvornost, neponovljivost, neuhvatljivost.
Eikonoise u svojem izrazu teži izvornosti, slučaju, originalnosti, unikatnosti, samosvojnosti i neponovljivosti izraza. Boja i zvuk dva su elementa u svojoj neuhvatljivosti, dijalektika vidljivoga i čujnoga, dva počela, izvora energije nešto što nam uvijek bježi i nestaje.
Eikonoise se oslanja na svoje lokalno vrijeme, zatvara se u svoje vlastito intimno trajanje, samoću, intimnost svijesti. To je samotna meditacija, jer svijest posjeduje nepomičnost izdvojenog trenutka jednom kad smo je dosegnuli u samotnoj meditaciji (G. Bachelard), i trenutak u svojoj intuitivnoj neovisnosti. Posve diskontinuirano svojstvo vremena, jer ništavilo je jedini kontinuitet, i trenutak u apsolutnom smislu sveden na točku.
Melodija dobiva smisao jedino raznolikošću svojih zvukova, jer zvuk kao osjetljiva materija u svojoj unutarnjosti posjeduje raznolik život, on se neprestano mijenja, jer osjet je raznolikost i jedino ga pamćenje čini jednoobraznim. (G. Bachelard)
