Je li napokon vrijeme da nastavnici dobiju status kakav zaslužuju, pa će ih i djeca više poštovati?
Ispalo je nekako najpoštenije. Nastavnik koji nikako nije smio
nasrnuti na učenike dobio je opomenu pred otkaz i još jednu
priliku, kažnjeni su i učenici, birokrati će u zapisnik unijeti
da škola nije poduzela sve što je trebalo, ministrica Divjak
pripremit će akcijski plan prevencije nasilja u školama i
spriječiti najavljene nastavničke prosvjede… No, ono najvažnije
što je donio incident u Tehničkoj školi Čakovec zapravo je
reakcija javnosti i gotovo unisona podrška nastavniku. Nakon prve
vijesti o incidentu sve je išlo prema onome da je opet neki
nastavnički Grinch djeci ukrao snove.
Prvi komentari bili su: “Vidio bi on da je napao moje dijete!”
ili “Što takvi imaju raditi s djecom!?” A onda je profesor
progovorio. Umjesto da šutke u zapisnik izdiktira što se
dogodilo, on je javno rekao da ga je sram, ali da je zlostavljan
na svojem radnom mjestu. I eto preokreta!
Iz sata u sat stizale su na društvene mreže reakcije roditelja
koji su sami počeli pisati o tome da današnja djeca ne trpe
autoritete, da su neposlušna, da su neodgojena, da samo sjede
doma pred videograma, da se neposluh nekad (i) u školama rješavao
nenastavnim sredstvima poput šibe i ćuške iza uha…
Roditeljima, koji moraju priznati da pred djecom znaju gunđati o
težini testova i preopširnoj lektiri čime i sami podrivaju
autoritet nastavnika, u tom javnom osipanju žuči pridružili su se
i sami nastavnici, koji su nizali svoja iskustva u učionicama
među kojima su neka zvučala kao prizori iz “Pretkazanja” ili
“Djece kukuruza”.
Zar to naša djeca rade, čudili su oni koji u svakom djetetu vide
samo ono neiskvareno i nevino. I što sad dalje? Hoće li
Ministarstvo nastavnike proglasiti službenim osobama pa im dati
sašiti i neke uniforme, poput policijskih? Možda im daju i
razblaženi suzavac? Ili je možda vrijeme da ih se oslobodi silne
papirologije i tereta da će inspektori u svakoj prijavi nasilja
ionako pronaći neku grešku u koracima. Pa radije trpe i šute.
Je li napokon vrijeme da dobiju status u društvu kakav zaslužuju,
pa će ih i djeca gledati s više poštovanja? Prof. Dragičević nije
želio šutjeti i pokrenuo je lavinu. Ako ijedan roditelj sjedne
doma s djetetom i porazgovara o nasilju, vrijedilo je. A djeca su
nam takva kakvo je i društvo.
