Kao predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske ostvario je vrlo dobru suradnju s Gospodarsko interesnim udruženjem INGRA-DET, ali i tvrtkom Tehnix iz Donjeg Kraljevca
Profesor Vladimir Andročec predsjednik je Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, član je niza domaćih i međunarodnih znanstvenih, stručnih i civilnih organizacija i društava. Kao predsjednik Akademije ostvario je vrlo dobru suradnju s Gospodarsko interesnim udruženjem INGRA-DET, ali i tvrtkom Tehnix iz Donjeg Kraljevca.
Naime, Tehnix kao podupirujući član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske s njima zajednički pokušava unaprijediti niz proizvoda, što je lijepi primjer simbioze između znanosti i gospodarstva. S Vladimirom Andročecom porazgovarao je Ivan Bota, a u nastavku donosimo intervju objavljen u Hrvatskim sveučilišnim novinama Universitas.
Hrvatskom sustavu znanosti i visokog obrazovanja predstoje pravne, organizacijske i financijske reforme radi preuzimanja primjerenije razvojne uloge u društvu te usklađenijeg odnosa s tržištem rada. U tom je kontekstu o Četvrtoj tehnološkoj revoluciji za Universitas govorio s član Povjerenstva za razvoj i institucionalno uređenje sustava znanosti i visokog obrazovanja Sveučilišta u Zagrebu, prof. Vladimir Andročec.
U Vašim istupima u pravilu krećete od “tehnološke revolucije 4.0” . Što taj široj javnosti još uvijek nedovoljno poznati pojam znači?
Termin “tehnološka revolucija 4.0” najkraći je opis promjena kroz koje upravo prolazimo ili su neposredno pred nama, a čija sveobuhvatnost i brzina nemaju presedana u ljudskoj povijesti. Početak Prve industrijske revolucije većina smješta u Englesku s kraja 18. stoljeća i veže uz pronalazak parnoga stroja, početke parobrodskog i željezničkog prometa, prijelaz s manualne na tvorničku proizvodnju te agrarnog i ruralnog društva na industrijsko i urbano.
Ako Drugu ili “tehnološku” industrijsku revoluciju smjestimo između 1870. i 1914. i vežemo uz pronalazak električne energije, masovnu, i proizvodnju na traci te stvarni početak globalizacije, Treća ili “digitalna” industrijska revolucija započinje krajem 60-tih prošloga vijeka, a obilježena je prijelazom od mehaničkih uređaja i analogne tehnologije na digitalnu koju koristimo danas. Četvrta industrijska revolucija donosi umjetnu inteligenciju (engl: Artifical Intelligence – “AI”), kvantne kompjutere, robotiku, nanotehnologiju, IoT (Internet of things), npr, vozila bez vozača, 3D printanje… Svaka je industrijska revolucija tako korjenito mijenjala svijet da se činilo kao da krećemo ispočetka, i svaka se odvijala sve većom brzinom, u osnovi neshvatljivom za generacije koje je ‘pogađala’.
Kako biste rezimirali glavnu poruku Četvrte tehnološke revolucije?
Glavna je poruka dosadašnjih industrijskih revolucija da ljudi mogu izmisliti nove materijale i stvoriti nove izvore energije, a poruka tekuće, Četvrte tehnološke revolucije je da je znanje postalo glavnim razvojnim resursom. Znanje se pritom – za razliku od sirovina i energije – korištenjem ne “troši” nego povećava, mijenjajući tako sve bitne značajke ljudske zajednice, čineći podjednako vjerojatnima do sada neslućene, utopijske, ali i distopijske mogućnosti…
Što to znači za visokoškolsko obrazovanje?
Da je svaki obrazovni okvir potrebno prilagođavati napretku znanstvenih i stručnih spoznaja jer s jedne strane znanja danas znatno brže zastarijevaju, a potrebno je usvajati sve veći broj novih što je poseban metodološki izazov u visokoškolskom obrazovanju. Dakle, i vertikalni i horizontalni tok znanja u studijskim programima treba stalno i brzo osuvremenjivati, pri čemu je multi-inter-trans-disciplinarnost važnija od svakog područja, pa bilo to i (deficitarno) STEM područje. Utoliko prije ukoliko svijest o toj multi-inter-trans-disciplinarnosti, tj uistinu integriranom obrazovanju studenata kod nas uopće nije ozbiljno zaživjela.
Utječe li Četvrta tehnološka revolucija na preraspodjelu moći na globalnom planu?
Kao sudionici Četvrte tehnološke revolucije, tj. do sada neviđene brzine razvoja inovacijskih tehnologija, a posebno kibernetičkih sustava, mi već svakodnevno koristimo sofisticiranu automatizaciju, umjetnu inteligenciju, industrijsku i kućnu robotiku, virtualnu stvarnost i ostalo. Taj će razvoj za 10-20 godina dostići teško predvidive razmjere uz snažan utjecaj i na razvoj ljudske ličnosti i na sveobuhvatne društvene promjene i na globalne moći. Jer, svjedoci smo da se razvoj novih tehnoloških sustava i svih vrsta inovacija koji jest krenuo sa Zapada, iz mnogih razloga sve više i sve brže seli iz još uvijek najrazvijenijih zemalja zapadnog svijeta u mnogoljudne prostore Dalekog istoka.
Stoji li Europa skrštenih ruku?
Odgovorit ću Vam nešto iz područja kojeg poznajem iz prve ruke. Na sastanku Uprave Međunarodnog udruženja akademija inženjerskih i tehnoloških znanosti (CAETS) čiji član je i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske a ja kao njen predsjednik i član te Uprave, održanom prošle jeseni u Madridu, ozbiljno se raspravljalo o potrebi uspostave novog obrazovnog okvira za inženjere. Zaključili smo jednoglasno da je današnji sustav zastario i neprimjeren današnjoj brzini razvoja i da ne daje zadovoljavajuće rezultate te da je potrebno uspostaviti novi okvir. No kao članovi Uprave koji dolaze iz raznih zemalja, nismo se složiti kakav bi bio optimalan sustav što ukazuje na složenost problema. Prevladao je ipak stav da treba institucionalizirati periodičko studiranje, odnosno usavršavanje inženjera, a i znanstvenika tijekom cijelog radnog vijeka, uvesti, dakle, svojevrsne osobne periodičke akreditacije.
To znači da bi se diplome, a i doktorati, u području zaposlenja povremeno trebali potvrđivati pri čemu bi način provedbe trebalo pažljivo razraditi, i to što univerzalnije radi međunarodne mobilnosti. Pri tom je jedno od najvažnijih i najtežih pitanje kompetencija nastavnika svih razina, pogotovo u pogledu ozbiljnog poznavanja metodologije nastavnog rada koju bi svaki nastavnik trebao usvojiti kroz obrazovanje u odgovarajućoj ustanovi, te stručnih kompetencija koje zamiru tokom radnog vijeka u području kojim se nastavnik bavi. To je jedan od dokaza da i uloga humanističkih i društvenih znanosti danas itekako raste što se u nas provincijalno zanemaruje pa će osposobljavanje nastavnika u nas biti sve teži problem zbog otpora a i inercije sustava.
Kakvog je karaktera SAPEA projekt u koji je uključena vaša Akademija tehničkih znanosti?
Radi se zapravo, o kod nas malo poznatom projektu koji je
ugovoren između Europske komisije i pet udruženja europskih
akademija. To su Academia Europaea (akademije koje pokrivaju
prirodne i društvene znanosti te umjetnost), ALLEA (sve
znanstvene discipline) čiji je član i HAZU, EASAC (savjetovanje
u području okoliša, energije i bioznanosti), FEAM (medicinske
znanosti) te Euro-CASE (primijenjene znanosti, tehnologija i
inženjerstvo) čiji član je i Akademija tehničkih znanosti
Hrvatske. Ovih pet udruženja okupljaju više od 100 europskih
akademija. Na temelju ugovora s Europskom komisijom kroz SAPEA
projekt eksperti pojedinih akademija uključeni su u stvaranje
dokumenata koji sadrže nezavisna znanstvena mišljenja od interesa
za zemlje EU kao što su poljoprivreda, ribarstvo, energija,
ekologija, računalna sigurnost, kvalitetna briga o zdravlju
starije populacije i dr. Cilj je pomoći Europskoj komisiji,
odnosno njezinoj SAM grupi da stvori dokumente koji će biti
“state of the art” za pomoć vladama država EU da donose
kvalitetne odluke odnosno nacionalne zakone u pojedinim
područjima.
Gdje je u svemu ovome Hrvatska?
Treba imati na umu da je Hrvatska mala zemlja sa slabo razvijenim vlastitim modernim industrijskim sustavom koji nema potencijal poticanja ozbiljnijeg znanstvenog i stručnog tehnološkog razvoja.. Naveo bih samo jedan od pokazatelja: 2017. je Europski ured za patente inovatorima iz Hrvatske priznao 6 (šest) patenata, a zemljama usporedivim po broju stanovnika, primjerice Sloveniji, priznata su 92 patenta, Irskeoj 429, Finskoj 1230, a Njemačka 18 813 patenata. Ove nas brojke i apsolutno i relativno stavljaju na začelje EU.
Prevladavajuće je mišljenje ozbiljnih analitičara da tehnološka zaostalost sprječava gospodarski razvoj Hrvatske, a time i cijeli proces uspostave boljih životnih uvjeta pa je i to jedan od razloga iseljavanja mladih ljudi. Osobito je to važno s obzirom na zabrinjavajuću činjenicu da je broj upisanih studenata u periodu od 2012.-2018. pao za otprilike 15% dok se broj visokih učilišta i studijskih programa u međuvremenu povećao pa je i stoga nužno preispitati racionalnost obrazovnog sustava.
Smatrate li da nam je “bolonja” u racionalnijoj organizaciji obrazovnog sustava pomogla ili odmogla?
Uvođenju “bolonje” pristupilo se dosta mehanicistički i formalistički bez složenijih analiza potreba i mogućnosti zatečenog visokoškolskog sustava te su stari sadržaji često pretočeni u novi okvir. O tome svjedoči niz zaključaka dosad održanih skupova koji ukazuju na nepostizanje većine ciljeva kojima “bolonjski sustav” teži. Takvom se zaključku i sam pridružujem smatrajući da smo i prije “bolonje” imali dosta dobar obrazovni sustav posebno u visokom školstvu koji se je mogao prilagoditi današnjim potrebama tehnološki brzo promjenjivog svijeta ne prihvaćajući kruto okvir “bolonje”.
Usuđujete li se davati preporuke?
Prvo, značajnim pravcem djelovanja smatram započeto osnivanje znanstvenih centara izvrsnosti. Ističem da bi tim putem trebalo krenuti i u našim županijama vezanim uz srednjoškolsko, pa i osnovnoškolsko obrazovanje jer bi učenici okupljeni po kriteriju izvrsnosti i uz mentorsko vodstvo neusporedivo brže stjecali nova znanja i vještine, osobito iz područja novih tehnologija te se kvalitetnije uključivali i u više stupnjeve obrazovanja, i u svijet rada. Drugo, bilo bi krajnje dragocjeno, da ne kažem nužno, da država oformi savjetničke grupe vrhunskih stručnjaka iz zemlje i inozemstva. Napokon, ozbiljne reforme nisu moguće bez ozbiljnijih istraživanja tržište rada i razvojnih potreba gospodarstva.
Što smatrate ključnim za veću harmonizaciju tržišta obrazovanja i tržišta rada?
U rješavanju ovog ozbiljnog problema nužna je sinergija države, obrazovnog i znanstvenog sustava te gospodarstva. Ako želimo i trebamo izobrazbu stručnjaka koji će odgovarati sadašnjim i perspektivnim zahtjevima tržišta rada, onda obrazovanje, na čiji je strateški razvoj ipak neusporedivo lakše utjecati nego na gospodarsku perspektivu, treba optimalno postaviti prema tim zahtjevima.
Pritom je pitanje koliko smo mi zrelo društvo, odnosno, jesmo li spremni to kvalitetno artikulirati i provesti jer to zahtjeva promjene i u razmišljanju i organizaciji. Tu je neusporedivo najvažnija uloga države kao glavnog financijera visokog obrazovanja. Ali poznato je da naša država već godinama ne posvećuje ozbiljnu pažnju financiranju znanosti i obrazovanja jer dok su ona nekoliko puta manja u usporedbi s drugim državama Europe nije realno očekivati bolje rezultate – zaključio je prof. Vladimir Andročec za Universitas.
Prof. Vladimir Andročec, rođen 1946. u Varaždinu, diplomirao je i doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Od 1980. je na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je redoviti profesor u trajnom zvanju. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u Rijeci i Osijeku. Autor je više od 500 predmetnih studija, analiza, znanstvenih i stručnih tema i projekata te radova u knjigama, časopisima i na kongresima. Područja rada su mu teoretska i eksperimentalna hidromehanika, hidrotehnika, metodologija uravnoteženog modeliranja, opća hidraulika, hidrodinamika brodova i plovila. Bio je glavni direktor Brodarskog instituta, od 1990. je vlasnik i direktor tvrtke Hydroexpert d. o. o. za istraživanje i razvoj. Godine 1996. dobio je najviše hrvatsko državno odličje za znanost – Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Izvor: Hrvatske sveučilišne novine Universitas
Foto: Damir Humski
Odabrao i uredio: Ivan Perkov