PRIJE 65 GODINA U Murskom Središću s radom započela Krojačka zadruga Partizanka

Krojačku zadrugu Partizanka Mursko Središće, osnovali su Josip Radiković, Ladislav Korbelj i Antun Toni Barić, krojači koji su 1952. godine u Vratišincu odlučili svoje privatne radnje udružiti, a presljenjem u Mursko Središće 1953. godine, pridobili su domaće, kao i šnajdere iz okolnih naselja.

Na današnji dan, 29. studenog 1953. godine u Murskom Središću osnovana je Krojačka zadruga Partizanka, koja je poslije više godina prerasla u Proizvodnju odjeće Partizanka, a potom u Modnu konfekciju Modeks, koj(i)a je nažalost propa(o)la u vrijeme ‘poznate hrvatske privatizacije’.

Danas od bivše Partizanke i Modeksa ne postoji ništa, osim zgrada koje su danas u privatnom vlasništvu. Ostali su bogati, na sreću ne i ugledni ‘pretvoritelji’ Modeksa u dioničko društvo, te njegovi uništitelji, brojni razočarani i obespravljeni radnici koji su dugo otplaćivali Modeksove kredite, koje je Modeks uzeo i kupio negdašnje Toplice Vučkovec.

A počelo je ranih pedesetih minulog vijeka, kada je ondašnja Federativna Narodna Republika Jugoslavija radila na uništavanju privatnih radnji, kada su Josip Radiković, Ladislav Korbelj i Antun Toni Barić naslutili kako bi mogli kao privatnici biti ‘pometeni’ te prepoznali priliku da udruženi mogu opstati, a više nego ambiciozni Radiković je sanjao nešto veliko.

Sanjao je veliko poduzeće u kojem će raditi svi šnajderi s područja Murskog Središća, a mladi izučavati krojački zanat i tako ostati ovdje živjeti. U Murskom Središću najprije su se smjestili u jednoj od zgrada kod Vatrogasnog doma u susjedstvu već osnovane Šoštarske (postolarske) zadruge. Uskoro je kupljena kuća ili građevina u kojoj je bila točionica vina i druge prostorije u suvlasništvu udovice Anike Zadravec. Zgrada je to u kojoj se danas nalazi BAT-ova željezara i JAMA caffe bar.

Trojici osnivača pridružili su se vrsni domaći krojački mjastori Antun Kontrec i Ivan Palnec a uskoro Dragutin Srša, Vladimir Oreški, Dragutin Horvatić, Andrija Vurušić, Ladislav Krauthaker, Ivan Sklepić, Josip Vrančić, Ivan Mesarić, Ivan Belović, Đuro Palić, Ignac Kovačić, Stjepan Novak, i mnogi drugi, te je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina u KZ Partizanki radilo šezdesetak radnika u dvije smjene. Posao se širio (kriza 1966./1967. je uspješno prebrođena) te je uskoro započela izgradnje nove tvornice na mjestu i prostorima kod Elektrane i Pozamanterije MTČ-a (danas susjedstvo Konzuma). Tu je zadruga preimenovana u proizvodnju odjeće, zatim modnu konfekciju Modeks.

Od europske tvornice do vječne propasti

Sve te godine upravitelj, a kasnije i direktor bio je Josip Radiković, a njegovi kolege od prvih dana Ladislav Korbelj bio je šef skladišta sirovina i gotovih proizvoda, a Antun Kontrec glavni konstruktor i modelar. Sedamdesetih godina započela je i okončana izgradnja velike tvornice koja je u pojedinim razdobljima zapošljavala sedamstotinjak radnika i službenika.

Čelnici nisu polazili naknadna školovanja, ali kao prirodni talenti i vrsni majstori brzo su prihvaćali modne trendove, kao i društveno-političke promjene. Ali, zato su omogućavali školovanje svoj radnika (uz rad) te zapošljavali sve one koji su htjeli u Modeksu raditi i zaraditi. Katarina Bračko Božić bila je prva modna kreatorica, a Dragica Škvorc, prva normirka u poduzeću. Zaposleni su trgovački putnici, prvo Slovenac Kondrad Vrečko, zatim Mustafa Korić iz Bosne i Hercegovine te drugi koji su uistinu kvalitetne Modeksove odjevne proizvode prodavali diljem ondašnje Jugoslavije.

Tih sedamdesetih te u nastavku osamdesetih godina Modeks je prepoznat kao najbolji, gotovo vrhunski proizvođač dječje konfekcije. Logikom, započeo je rad na izvoznim programima u europske države, a širila se mreža kooperanata, te je u pojedinim trenutcima na Modeks bilo navezano tisuću ljudi. Došle su devedesete i mnoge društve promjene, no kvaliteta proizvoda Modeksa nije se mijenjala te je trajala godinama i u dolazećem tisućljeću.

Došlo je i do smjena i zamjena ljudi, što zbog starosti, što zbog potreba, a nešto i zbog podobnosti. Vrlo brzo otišli su utemeljiteli poduzeća Radiković, Korbelj i Kontrec, a potom i ostali vodeći ljudi Vlado Oreški, Ivan Palnec, Dragutin Horvatić, Hinko Šimunković, Ivan Bobičanec….. Prvi čovjek poduzeća postaje Martin Stubičar koji nije bio šnajder što su mnogi teško prihvatili i sa sumnjom u njegove ideje gledali.

Ekonomist po struci imao je drugačiju viziju razvoja Modeksa, pa je tako ušao u kupovinu ondašnjih Toplica Vučkovec, čime je zapravo započeo kraj poduzeća u dotadašnjem načinu vođenja i poslovanja. Mnogo je onih koji smtaraju i dan danas tvrde kako je sve bilo planski vođeno u propast i osobna bogaćenja. Sigurno je kako je sve bilo odrađeno po zakonu, je li i moralno, ostaje upitno, za stotine i stotine zaposlenika.

Za direktore dolaze Boris Jeđud i Marija Trstenjak, a iz poduzeća odlaze mnogi ljudi, sastavljaju i rješavaju se mnoge križaljke, te konačno dolazi do kraja postojanja Modeksa. Rasprodaje se imovina, ulaze i dolaze zakupci, premještaju se negdašnji i preostali zaposlenici, a zatim i konačno nastupa gašenje Modeksa.

Danas se u velikom objektu bivšeg Modeksa nalazi nekoliko privatnih tvrtki koje rade uspješno, a čitav kompleks je privatno vlasništvo, čiji vlasnik hrabro i dobro upravlja nekretninama i surađuje sa zakupnicima prostorija. Preživjeli zaposlenici u gradu nemaju niti jednu prostoriju ili spomen (rudari barem imaju Spomenik Rudaru) gdje bi se mogli sastajati ili družiti. Većina tih ljudi ima materijalne i zdarvstvene probleme i polako nestaju s ovog svijeta.

Na današnji dan 29. studenog, u FNRJ i SFRJ se slavio Dan Republike i dva se dana nije radilo. Ovaj tekst podsjetnik je na dane nastanka i propasti dobrog poduzeća, koje je ljudstvo značilo gotovo sve. I autor ovog napisa bio je učenik, student i zaposlenik Modeksa, te može o ovoj tematici govoriti, posebice će to reći u knjizi o postanku, trajanju i nestajanju Modeksa, koja je u nastajanu.