- Ovo više ne može voditi jedna osoba. Jednostavno više ne mogu. Trebam pomoć i trebam je sad, kaže Aleksandra Hampamer
Nedavno je u Međimurju započeo zahtjevni projekt kastracije
koji iziskuje kako financijske izdatke, tako i velik broj
volontera. Jedna od glavnih osoba u tom projektu je voditeljica
čakovečkog azila Prijatelji, Aleksandra
Hampamer. Ona se prije nekoliko dana obratila javnosti
putem Facebooka statusa u kojem je opisala
nadljudske napore koje svakodnevno ulažu u Azilu.
– Mislila sam da nikad neću napisati ovakav status, ali došao je
i taj dan. Objavljujem da ću do kraja godine dati ostavku na
sve funkcije u udruzi i skloništu ako se Čakovec ne trgne i ako
se članovi udruge ne probude i ne shvate da ovo više ne može
voditi jedna osoba.
Sklonište sa 700 pasa, projekt kastracije s njih dosad obrađenih
1300, bolesni i ranjeni doma, 13 radnika kojima treba dati plaću
svaki mjesec, platiti veterinarske troškove, režije i milijun
drugih stvari… samo do kraja rujna trebalo nam je 2 milijuna i
šesto tisuća kuna, od čega smo od gradova i općina i županije
dobili devetsto tisuća kuna. Nisam čarobnjak, iako se ponekad
čini kao da jesam.
Ja dajem svoj maksimum, ne mogu više. I kad se nije našlo
dovoljno ljudi da vode romski projekt nisam odustala, podmetnula
sam leđa i krenula gurati i to u nadi da će biti više volontera
koji će svakodnevno moći pomoći. Ovo se ne događa nigdje u
Hrvatskoj trenutno, kroz ruku nas nekolicine prošlo je dosad više
od 2300 pasa. 900 njih je ušlo u sklonište, većinom bolesnih ili
ranjenih, trudnih kujica ili štenadi.
Trebam pomoć, prvenstveno u fotkanju svih romskih pasa,
sređivanju fotki, oglašavanju, stavljanju na web,
dijeljenju. Isto tako u azilu ima puno “sporednog” posla
koji ljudi koji brinu o životinjama ne stignu napraviti. Dolazi
zima, treba dopunjavati slamu, rezati drva, slagati ih na mjesta
gdje ložimo, popravljati kućice.
Vikali ste pomognite romskim psima, nemojte ih vratiti u naselja,
tamo će umrijeti, neće preživjeti… pomogli smo, pomognite sad
vi nama. Što više pasa udomimo (a da bi ih udomili trebaju
biti barem ufotkani) to ćemo više njih moći spasiti da ne moraju
zimu doživjeti na ulicama naselja.
Gledam moje u azilu i sve više zajedno s njima čistim, perem,
nosim… dok istovremeno stoje projekti, nema tko skupljati
donacije, nema tko organizirati prijevoze i sl. Ajde da se jedno
jutro probudim, a da sklonište bude puno domaćih volontera, ne
nekolicine njih odavde, a ostalih iz Zagreba ili ostalih dijelova
Hrvatske. I to tako da ja o tome ništa ne znam i da me se samo
iznenadi.
Znate koliko se može napraviti kad tridesetak ljudi krene raditi?
A kad netko mora sam? U srijedu dolaze novi romski psi, projekt
još nije gotov, a mi doslovce padamo s nogu, ja padam s nogu.
Plus što je kod mene doma uvijek dvadesetak i nekad i više pasa s
posebnim potrebama, epileptičara, slijepih, gluhih, s tumorima,
razbitih zdjelica, nogu… neki od njih bi tako voljeli u šetnju.
Da ne govorim da bi moji psi voljeli ponekad u šetnju i to sa
mnom. Ne sjećam se kad su zadnji put išli osim ako ih mama ili
teta ne prošeću.
Ovo ne može više jedna osoba držati pod sobom. Jednostavno više
ne mogu. Trebam pomoć i trebam je sad. Ili odlučujem otići kako
bih sačuvala svoje zdravlje i svoj život – napisala je Aleksandra
Hampamer.