Naša ekipa provela je tri sata u policijskom presretaču. S njima su prošli dobar dio Međimurja, evo što su zabilježili...
Policijski presretači na međimurskim prometnicama nesavjesne vozače presreću od 2011. godine. Kako ovih dana dolazi ‘njihovo vrijeme’, susretljivošću odgovornih u PU međimurskoj u utorak, 6. studenog ekipa našeg portala uspjela je dobiti mjesta na zadnjem sjedalu Audia 4, najnovijeg voznog hita i opreme koji je u PU međimurskoj od lipnja ove godine.
Odlučili smo se osobno uvjeriti koliko je ovaj nimalo jeftin projekt opravdan te kakvi su rezultati, odlučili smo rasvijetliti neke zablude o tim ‘zloglasnim’ vozilima. Što mislite tko ih tako zove? Želja nam je da ovaj tekst – reportaža sadrže edukativne elemente vezane uz tu vrstu vozila, odnosno tog skupocjenog projekta Ministarstva unutarnjih poslova. Potankosti o tome dobili smo od Nenada Riseka, glasnogovornika PU međimurske.
Navedenim presretačima upravljaju posebno osposobljeni policijski službenici Postaje prometne policije Čakovec koji godišnje prolaze obuku odnosno posjeduju uvjerenje za sigurnu, brzu i naprednu vožnju presretačima.
– Osim utvrđivanja prekršaja prekoračenja brzine kretanja vozila, presretačima se utvrđuju i drugi prometni prekršaji koji se dovode u svezu sa nastankom prometnih nesreća kao što su vožnja pod utjecajem alkohola i droga, nepoštivanje prometnih svijetla na semaforima i prijelazima cesta preko željezničkih pruga, nepoštivanje prednosti prolaska, vožnja neregistriranim vozilima, nadzor korištenja sigurnosnog pojasa, mobitela i drugih prekršaja – ističe Risek, dodavši kako se njima djeluje prvenstveno na autocestama, državnim i županijskim cestama, ali i ostalim cestama shodno statističkim pokazateljima na mjestima, gdje se učestalo dešavaju prometne nesreće.
Što se događa, ako je bilo slučajeva, da se prekršitelji u prometu ne mogu uloviti, odnosno snimiti?
– Do sada nije bilo slučajeva da se počinitelji nakon utvrđenog prekršaj nisu uspjeli zaustaviti odnosno sankcionirati, iako je za napomenuti da je bilo nekoliko pokušaja izbjegavanja policijskog nadzora, koji su na kraju rezultirali uglavnom uhićenjem počinitelja sukladno Prekršajnom zakonu.
Koliko prosječno u mjesecu ‘presretači’ izlaze na akcije?
– Presretači izlaze svaki put kada se provode određene preventivno-represivne akcije i druge ciljane aktivnosti kojima je za cilj podizanje stanja sigurnosti u prometu na cestama. Najveća kazna za ‘ljubitelje’ brzina iznosi?
– Najveća kazna za prekoračenje brzine u naseljenom mjestu koja je za 50 kilometara na sat veća od dopuštene iznosi do 15.000 kuna uz određivanje mjere zabrane upravljanja motornim vozilima od najmanje 6 mjeseci, dok je najveća novčana kazna za prekoračenje brzine izvan naseljenog mjesta koja je za 50 kilometara na sat veća od dopuštene iznosi do 7.000 tisuća kuna uz određivanje mjere zabrane upravljanja motornim vozilima od najmanje mjesec dana.
Koja je najveća utvrđena brzina u naselju i izvan naselja?
– Najveća izmjerena brzina kretanja u naseljenom mjestu, na kolniku državne ceste D-209 u naselju Šenkovec je iznosila 154 kilometara na sat, gdje je ograničenje brzine 50 kilometara na sat, dok je najveća izmjerena brzina kretanja izvan naseljenog mjesta iznosila 232 kilometara na sat, na dijelu autoceste A-4, gdje je ograničenje brzine 130 kilometara na sat, iznio nam je podatke glasnogovornik Risek.
Tri sata u presretaču, ostali pozitivno ‘razočarani’
Šesnaest je sati. Dolazimo u Postaju prometne policije gdje nas čeka policijski dvojac, u smjeni koja traje od 16-24 sata, koji čine vođa ophodnje Damir Jalšovec, službenik s 23-godišnjim stažem i njegov pomoćnik Ivan Conjar, koji je u policiji tek dvije godine, koji kaže kako je radostan što može učiti uz starijeg i iskusnog kolegu. A da je tome tako uvjerili smo se i mi jer kroz tri provedena sata s ‘dečkima’ stječemo dojam kako Damir ima u ‘malom prstu’ i najmanju uličicu na dijelovima koje smo prošli. Dočekuju nas srdačno osmjehom i unaprijed se ispričavaju kako ovdje vrijedi poslovica da se po jutru dan poznaje, a s obzirom na veliku gužvu, mala je vjerojatnost da padne velika ‘zvjerka’ s nekom većom brzinom, a konačno, to im nije ni cilj. Sjedamo u automobil i krećemo na zadatak. Izbor je pao na državnu cestu Čakovec – Mursko Središće gdje su u to vrijeme bile običajno duge kolone u kojoj se vozimo. Začudo, nitko nas ne prolazi, konačno niti ne može jer je promet iz pravca Murskog Središća isto tako velik. Doznajemo, kako je to stalna slika jednog radnog dana. Vozila je sve više, a prometnice su iste kao što su bile prije nekoliko desetljeća.
– Zato bi planirane zaobilaznice ‘dušu dale’, Damirova je opservacija. Odlučili smo se na južnu zaobilaznicu Čakovca gdje je promet postajao sve rjeđi, prilika kada se zna naći neki ‘kapitalac’. Njega ovoga puta nije bilo, kao da je osjetio ‘miris’ našeg vozila. Produžujemo u pravcu Preloga.
Evo prvog prekršitelja, Toyote koprivničkih registarskih oznaka koji prije Petrolove benzinske crpke prelazi jedno vozilo preko pune crte, a ubrzo pred crpkom još dva. Skreće desno u pravcu Preloga, a mi za njim. Nakon što je snimljeno dovoljno video materijala, na prvom prikladnom mjestu za zaustavljanje pali se plava ‘rotirka’, a potom nakratko i sirena jer očito vozaču svjetlo nije bilo dostatno upozorenje. Cijeli postupak završava gdje policajci vozaču Toyote pokazuju video-zapis i vrše obradu podataka.
– To sam ja? – upitao je u jednom trenutku vozač, a kada mu je na ekranu u stražnjem dijelu vozila podastrt snimljeni materijal. Uz to, vozač je alkotestiran s rezultatom 0,0. Cijeli postupak prolazi u smirenom tonu, policajci su više nego pristojni, a kako prekršitelj nije imao 500 kuna za tu vrstu kazne, a da mu se ista odgodom ne bi povećala, slijedi naše vozilo do prvog bankomata u Prelogu. Plativši kaznu stupa s nama u komunikaciju. Rekao nam je kako svakodnevno putuje na toj relaciji, iz Koprivnice je, a radi u Čakovcu. – Naprosto sam se zanio, rutina, rekao nam je. – Gospodine, ubuduće malo opreznije i čuvajte se! – savjetovao ga je Ivan. Tijekom vožnje doznajemo kako je komunikacija prekršitelja i posade vozača sasvim drugačija od one kada se ih zaustavi u ‘običnom’ policijskom vozilu. Službenici kažu kako gotovo svi svoje ‘grijehe’ plaćaju bez pogovora, Učinio je tako i jedan mladić Peugeota u Donjem Mihaljevcu koji je ‘potegao’ malo više od dozvoljene brzine. Kazna mu je prepolovljena na 250 kuna jer ju je platio na licu mjesta.
– Malo sam dulje radio da dodatno zaradim. Taman mi je toliko ‘palo’ u džep i evo zbog moje nesmotrenosti dodatna je zarada otišla, rekao je u šali, no vidjelo se da mu ipak nije svejedno. Neko vrijeme smo krstarili prometnicama donjeg Međimurja gdje je promet bio izuzetno rijedak. Najgušći je bio uz kanal HE Dubrava, gdje obično vozači znaju ‘potegnuti’, no tog predvečerja kao da su osjetili da im iza leđa ‘dahće’ pritajeni promatrač. Bravo za vozače koji su uz vremenu od 18 do 18:30 bili na toj relaciji!
Kako je naše radno vrijeme završavalo ‘dečki’ su nas kroz naselje Štefanec vraćali u Čakovec. Tamo je ‘pala’ treća ‘žrtva’, vozač Kie kojem je izmjerena brzina uz toleranciju od 10% 82 km/h. Vozač je žurio na posao. Iskazao je ljutnju. Da li na sebe ili na one koji su ga zaustavili… Povišenim tonom obratio se našoj fotografkinji riječima: – Naj me slikati, ja radim…! – rekao je. Nekorektno. Gospodine, je li u tom trenutku bilo važno vaše radno mjesto? Konačno, u takvim akcijama nikada se, bez privole, ne fotografiraju prekršitelji. Vožnju smo iskoristili za edukativne svrhe. Pričali su nam Damir i Ivan što je u ovom poslu najvažnije. Prije svega, to je korektan odnos i pristojnost.
– Možda baš zbog našeg smirenog pristupa koliko radimo u ophodnji, nismo imali nikakvih problema s prekršiteljima, rekli su ponosno. Zbog vođenja postupka s prekršiteljima jedan mora nositi uniformu. Ovoga puta je to bio Ivan. Na rastanku su, a u želji da se ponovno nađemo, nam rekli kako će ostatak radnog vremena više usmjeriti na one koji izlaze iz ugostiteljskih objekata. Vjerujemo da su i ovdje imali malo posla.
Što reći za kraj?
Iako i sami ponekad volimo brzu vožnju, a poput većine Hrvata nemamo novca na bacanje, tri sata provedena s presretačima promijenio je naše mišljenje o ‘dečkima u plavom’. Tri sata u vožnje na stražnjem sjedalu presretača prošao je u ugodnom raspoloženju, pri čemu se još jednom pokazalo da su policajci ljudi od krvi i mesa, a ne bezosjećajni punioci državnog proračuna.
Završit ćemo s jednom porukom: – Nitko nam ne brani da vozimo brzo. Brza vožnja je luksuz, kao i svaki drugi, koji treba biti spreman platiti. Luksuz su i svi drugi prekršaji u prometu, a koji nažalost nekome život znače.